Ilustracija: Pixabay
Doniranje krvi u Bosni i Hercegovini prepoznato je i tretira se kao program od životnog značaja. Sa doniranjem organa, međutim, sasvim je druga priča. Ni dvije decenije borbe, ni brojne kampanje, ni oko 70 hiljada potpisanih donorskih kartica, transplantaciju organa nisu uspjele izdići ni približno na taj nivo.
U naizgled običnoj torbici, tridesetdevetogodišnji Senad nosi srce. Umjetno je to srce, poznato i kao mehanička pumpa. Bivši sportista od nje se, zadnjih pet godina, ne odvaja čak ni kada spava i tako će biti sve dok mu ne bude transplantirano novo srce. Taj se zahvat u našoj državi ne radi, pa Senad za srcem mora tragati širom svijeta.
SENAD VELIĆ, pacijent koji čeka transplantaciju srca
“Ja sam sad bio u Francuskoj. Pokušao sam tamo da idem na azil. Haos sam prošao tamo, vjerujte mi. Otišao sam ovako bolestan da bi mogao da uđem u taj azil, nisam mogao dobiti njihov azil i njihove papire da bi mogao da se transplantiram.”
Senadovu sudbinu dijeli najmanje 30-ak ljudi u Federaciji koji su na listi čekanja za transplantaciju srca. Trnovit je put i onih kojima treba nova jetra, jer u posljednje četiri godine kod nas nikome nije transplantirana. Malo više nade imaju samo oni koji čekaju novi bubreg, ali su i njihove šanse, nakon pandemije koronavirusa, značajno smanjene. Oči mnogih uprte su ka Eurotransplantu.
TOMISLAV ŽULJEVIĆ, Udruženje dijaliziranih i transplantiranih FBiH
“Eurotransplant je najveća međunarodna organizacija za razmjenu organa. To što trebamo razmijeniti sa njima, mi to nemamo. To je problem.”
Koliko je medicina napredovala, toliko, a možda i više su transplantacije u Bosni i Hercegovini nazadovale. Od 2006., kada je urađena prva kadaverična, njihov broj je drastično smanjen, tužno zaključuje Eldina koja je, baš zahvaljujući jednoj takvoj, prije devet godina dobila šansu za novi život.
ELDINA SOFTIĆ, pacijentica kojoj je transplantirana jetra
“Ja sam dobila jetru od pacijentice kojoj je ustanovljena moždana smrt. Pored mene, spašeno je još četvero ljudi i mi danas se susrećemo gore na UKC Tuzla. Svi smo, hvala bogu zdravi, živi smo što je najbitnije.”
Transplantacioni program u Republici Srpskoj nikada nije zaživio, ali pacijenti iz tog bosanskohercegovačkog entiteta, paradoksalno, ipak su u povoljnijoj poziciji.
ALEKSANDAR RADUN, Udruženje dijaliziranih i transplantiranih RS
“To mora da se pohvali i istakne da Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske plaća u cjelosti obradu i transplantaciju bilo gdje na svijetu, ako neka bolnica kaže da će izvršiti tu transplantaciju. To se radi u Minsku, tako da ljudi idu masovno.”
Milioni maraka koji odlaze van Bosne i Hercegovine za transplantacije koje se mogu raditi i ovdje, nemogućnost uspostave jedinstvenog registra, te različiti interesni lobiji, a u konačnici i politika, samo su neki od razloga što transplantacioni program nije bolje zaživio, navode iz Donorske mreže.
HALIMA RESIĆ, predsjednica Donorske mreže BiH
“Mi svi govorimo hoćemo u Evropsku uniju. Sigurno je transplantaciona medicina vrhunac medicine. Ja ističem, toliko smo educirali kadra, toliko imamo kvalitetnog kadra, broj urađenih transplantacija je to pokazao. Zbog čega ne iskoristimo te resurse?”
Da se slušala struka, danas bi na kliničkim centrima širom Bosne i Hercegovine bilo mnogo više kadaveričnih transplanatcija, poručuje profesorica Resić. Senadova borba za život, ali i mnogih drugih bila bi vjerovatno i mnogo lakša, jer bi i put do novog organa bio izvjesniji, sigurniji… i kraći.
