Centar za autizam “Meho Sadiković” u Tuzli je otvoren koncem prošle godine, ali je potreba roditelja djece s ovim neurorazvojnim poremećajem znatno veća u odnosu na trenutne kapacitete. Zbog toga bi se u rad centra trebali uključiti viši nivoi vlasti.
Samo 20 korisnika u ovome trenutku ima mogućnost potpunog poludnevnog boravka u Centru za autizam “Meho Sadiković” u Tuzli, što je uslovljeno prostornim i kadrovskim kapacitetima.
Centar je zvanično otvoren koncem prošle godine, kada su i primljeni prvi korisnici raspoređeni u dvije grupe, a priliku za povremeni boravak dodatno je dobilo još pet osoba kojima se stručni tim posvećuje u međusmjenama.
“Mi smo tokom prošle godine radili na stvaranju uslova za prijem radnika, odnosno stručne opremljenosti i prvih korisnika. Ustanova trenutno ispunjava uslove u pogledu djelatnosti socijalne zaštite bez smještaja, koji podrazumijevaju rehabilitaciju i boravak, odnosno tretman djece s poremećajem iz autističnog spektra, radno-okupacione terapije i praćenje i razvoj”, kaže direktorica Centra za autizam Emina Altumbabić.
Shodno trenutnim kapacitetima, centar istovremeno može opslužiti deset korisnika, odnosno djece i osoba s poremećajem iz autističnog spektra.
“Kako bismo omogućili prijem što većeg broja korisnika, mi smo rasporedili rad u dvije smjene, odnosno od osam do 12 i od 12 do 16 sati. Dodatno smo primili još pet korisnika koji se nalaze u međusmjenama, kada neki od drugih 20 korisnika nisu u centru”, ističe Altumbabić.
S ukupno 25 korisnika trenutno radi 12 stručnih radnika centra, shodno standardima i normativima, koji reguliraju rad ovakve ustanove.
“Napravili smo međusmjene kako bismo ubacili što veći broj korisnika. Shodno listama čekanja imamo obećanja od Gradske uprave Tuzle za proširenje objekata sa druge strane, kao i kadrovskih kapaciteta, čime ćemo moći primiti veći broj korisnika”, dodaje Altumbabić.
Ona ističe da su velike potrebe za ovakvim centom, posebno u kontekstu rane intervencije i opservacije, ali on ne može odgovoriti svim zahtjevima iz ostalih dijelova BiH te su stvorene liste čekanja.
“Mi smo to i naveli u iskazivanju naših zahtjeva upućenih putem dopisa svim institucijama. Shodno tome, trebamo čim prije težiti ka širenju prostornih i kadrovskih kapaciteta”, naglašava Altumbabić.
Autizam kao neurorzvojni poremećaj sveprisutniji je u Bosni i Hercegovini, a koliko je osoba s ovom dijagnozom tačno se ne može reći, zbog nepostojanja registra oboljelih. Korake u tom smjeru je počeo praviti Tuzlanski kanton, odnosno Udruženje Urdosa koje radi na formiranju kantonalnog registra.
