Foto: Preporod
277. generacija Behram-begove medrese 20. godišnjicu mature obilježila zajedničkom umrom…
Osobine koje bosanskohercegovačke medrese usađuju, njeguju i dalje razvijaju svojim učenicima jeste nešto što je već odavno prepoznatljivo. Odnosi koji se godinama kasnije njeguju među svršenicima medrese pokazatelj je koliko medresa ostavlja uticaja na svoje učenike. Jedan od svježijih primjera je i odluka 277. generacije Behram-begove medrese u Tuzli da svoju 20. godišnjicu od završetka medrese krunišu umrom. Svoj naum su i realizovali te su se prije nekoliko dana i vratili sa svetih mjesta, a sa njima je bio i njihov odgajatelj, a danas profesor u medresi hafiz Amir Hodžić. Ova generacija je uvakufila i značajna sredstva za potrebe i rad Behram-begove medrese te se ubrajaju u njene vakife.
S obzirom da smo, vjerovatno, jedna od rijetkih generacija koja je uspjela svih ovih godina da održi kontinuitet da se okuplja najmanje dva puta godišnje, te imajući na umu brojne projekte koje smo zajednički realizovali željeli smo da naša 20. godišnjica bude po nečemu posebna, a ovo nam se činilo najboljim rješenjem. Pored redovnog okupljanja 01.01. ove godine, te umre sa koje smo se upravo vratili, planiramo na ljeto, ako Bog da, još jedan program u Behram-begovoj medresi kao i višednevno druženje koje je, također, posljednjih godina dio naše zajedničke tradicije – kaže za Preporod.info Haris Mustajbašić, jedan od inicijatora zajedničkog odlaska ove generacije na umru.
Fadil Alić kaže da je ovogodišnja, jubilarna 20. godišnjica njegove 277. generacije povod da pokažu i stepen zrelosti koji je trebao uslijediti protokom vremena.
Ideja za umru je zajednička, ali na temelju hadisa Muhammeda, a.s., u kojem se kaže: “Ko nije zahvalan ljudima, nije ni Allahu”, ne mogu a da ne istaknem, i u ime svih nas zahvalim našoj braći Mersedu i Harisu. Zahvaljujući njihovim dokazanim organizacijskim sposobnostima na polju onoga čime se inače bave, mi smo imali sadržajno i, usuđujem se kazati, organizacijski besprijekorno putovanje. Bez njih teško da bismo se, uopće, upustili u realizaciju jednog ovako kompleksnog programa – govori Alić.
Dijeliti radosne i teške trenutke
Nastojanje da se život uskladi sa kur’anskim porukama, priča Alić, dovela ih je do početnih riječi 10. ajeta sure Hudžurat u kojoj Svevišnji Allah uči da su vjernici jedni drugima braća, i još jednom im se pružila prilika da, zaista, jedni druge tako doživljavaju.
– Sa druge strane, pored svih zajednički obavljenih ibadeta, za mene kao profesora Povijesti islama u Behram-begovoj medresi ovo putovanje ima i drugu dimenziju, u smislu posjete onim mjestima o kojima podučavamo naše nove naraštaje. Stoga, sveukupni utisci i osjećanja sa ovog našeg putovanje će, možda, tek nekad kasnije moći biti sublimirana. Ono u što smo sigurni jeste naše čvrsto ubjeđenje da imamo s kim dijeliti radosne trenutke, ali i da se imamo na koga osloniti u teškim momentima koji su neminovnost ovodunjalučkog života – ističe Alić.
Mustajbašić govori kako nije jednostavno opisati ljepotu koju insan osjeti kada je sa svojom braćom na tako posebnim mjestima.
– Mi se dobro poznajemo, neću pretjerati ako kažem da nekada nije ni potrebno da govorimo da bismo se sporazumjeli, jer je dovoljno da se pogledamo. S tim u vezi i emocije koje smo zajedno doživjeli u Revdi i pored Kabe su nešto što se samo može doživjeti, ali teško opisati, jer nije u pitanju dan, u pitanju su godine druženja, razgovora, suza i radosti – kaže on.
Hafiza Hodžića je kao njihovog odgajatelja, koji je tokom njihovog četverogodišnjeg školovanja u medresi, pa i poslije, pokušavao usaditi da budu svjesni svoje odgovornosti prema propisima vjere, obradovala informacija da obilježe 20. godišnjicu sa jednim ovakvim ibadetom, posjeta svetim mjestima Mekki i Medini. Pogotovo što je i Hodžić jedan dio njihovog boravka bio s njima na tim prostorima.
– O osjećanjima nikad nije lahko govoriti. Ja sam proveo, elhamdulillahi, svoju mladost, najbolji period mog života, školujući se na ovim mubarek mjestima. Poslije povratka sa fakulteta prvi susret i rad je upravo bio sa njima, sa 277. generacijom. Tako da su mi upravo oni bili prelaz iz Medine u Tuzlu. Sad smo bili zajedno na ovim mubarek mjestima, doduše malo u drugačijoj poziciji, ali su, ipak tu i dalje prisutni osjećaji zadovoljstva, ushićenja, nekad malo i sjete na te dane. Radost je biti sa dragim insanima na dragom mjestu – govori Hodžić.
Znanje i iskustvo za život
U medresi su svi uključeni u odgoj učenika, a dio na kojem se posebno radi jeste stvaranje posebne atmosfere među učenicima da su oni kao braća i sestre.
– Mnogi jedni drugima mogu pomoći i mislim da se to proteže kroz njihov život u medresi, pa i poslije medrese. Ova njihova umra je samo pokazatelj toga. Svakako je važan i rad medrese kroz Klub alumnista medrese gdje se radi na povezivanju svršenika kroz razne projekte – ističe Hodžić.
Alić ističe da sama organizacija rada medrese kao odgojno-obrazovne ustanove koja je obavezno i internatski tip škole pruža mogućnost međusobnog povezivanja.
– Naša povezanost traje dvije decenije i uz Božiju pomoć, ne planiramo stati. Početni osjećaj bratstva dugujemo i osobama koje su bile najodgovornije za nas tokom našeg školovanja u medresi, ali i sa kojima smo uvijek bili bliski, a to su naš razrednik i odgajatelj – kaže Alić.
Isti mišljenje ima i Mustajbašić koji kaže da je medresa po mnogo čemu posebna te da pruža mogućnost da učenici već u tom uzrastu osjete šta je ustvari život.
– Ona nudi razne opcije. Onaj ko želi, može izbrati i put koji nije najbolji, ali onaj ko želi može steći znanja i iskustva koja mu mogu pomoći kroz cijeli život. Mi smo, elhamdulillah, imali sreću da smo razvili poseban odnos sa svojim razrednikom dr. Osman-ef. Kozlićem i odgajateljem hfz. Amir-ef. Hodžićem koji su i tada, a i danas nama bili više od profesora. Međutim, treba znati da međusobna ljubav i poštovanje nisu nešto što dolazi samo po sebi. To je nešto što se konstantno mora njegovati u iskrenoj ljubavi u ime Boga – kaže na kraju Mustajbašić.
