Foto: Lt. Stacey Wyzkowski
Sjećanje na početak agresije na BiH: “Da ti roknu samo dvije…”
U želji da obilježim tužnu godišnjicu početka napada na BiH i početka opsade Sarajeva 5. aprila 1992, kao svjedok tih događaja napisah ovaj prilog da se ne zaboravi jer se zaboraviti ne smije
Napisao je Kemal Monteno puno pjesama u svojoj karijeri, ali svakog 5. aprila se sjetim jedne od njih iz 1992, na samom početku agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsade Sarajeva.
PISMO PRIJATELJU
Mi smo tu pjesmu zvali “Da ti roknu samo dvije”, iako je zvanični naziv pjesme “Pismo prijatelju”. Bila je ta pjesma neka vrsta himne tada već opkoljenog Sarajeva. Pjevali smo mi skupa sa Kemicom tu pjesmu prkosno, i zato se to doba i ta pjesma nikada ne zaboravljaju.
Sadrži ta pjesma jednu strofu koja ledi krv u žilama. To znaju samo oni koji su to doživjeli, kao što sam i ja, zajedno sa svim mojim sugrađanima u gradu pod opsadom.
“Ako pitaš gdje sam sada
Ne idem iz ovog grada
Sve je moje ovdje ostalo
Ako pitaš kako mi je
Da ti roknu samo dvije
Sve bi ti se samo kazalo
Nikome se ne ponovilo”
Ovim strofama sam i ja započinjao pisma upućena našoj djeci i prijateljima, u to doba daleko od Sarajeva. Sudbina je htjela drugačije i sada o tim vremenima pišem iz Kanade, ne održavši dato obećanje da “ne idem iz ovog grada”.
Nema nam više dragog Keme, nema ni opsade, ali se ni prvo ni drugo ne zaboravljaju. Ostat će u nama dok nas bude bilo, da možemo o tome pričati. Ovaj zapis će to pretvoriti u pisani dokumenat koji će ostati iza nas, kada nas više ne bude da podsjeća one koji to nisu doživjeli.
I tako, listajući moje uspomene, danas na tužnu godišnjicu, na to tužno i teško doba rata na bosanskohercegovačkim prostorima (1992-1995), dođe opet do mene jedna divna pjesma koju su dva drugara Kemal Monteno i Mišo Marić napisali zajedno. Uradiše to oni u ono fino doba, mnogo godina prije rata, davnih sedamdesetih godina prošlog vijeka. Dvije pjesničke, sentimentalne duše iz onih naših vremena zajedničkog druženja i življenja.
Udružiše se u jednoj pjesmi njih dvojica – Miške i Kemica, kako su oni jedan drugog zvali, i to u zemlji koju smo voljeli, bar neki od nas. I te me lijepe riječi koje napisa Mišo Marić u pjesmi “Kad nas jednom godine odnesu”, “podsjećaju baš na tu zemlju, na tu ljubav koju nam je ona, domovina Bosna darivala ne pitajući nas ko smo to i šta smo to mi”. I zato mi Mišo Marić i još neki pjesnici, neće zamjeriti na korištenju samo nekih njihovih stihova za ovaj moj prilog.
DIJASPORSKI ŽIVOT
I dan danas, Mišo kuka iz Engleske, k‘o ja iz Kanade, za prošlim vremenima i mladošću našom. I sada, kad mladi ne budemo više, želim još nešto napisati o nama prošlima, koji živjesmo u zemlji po imenu Bosna, Bosna i Hercegovina zvaničnog imena. Mnogi od nas, ne svi nažalost, i poslije tri i više decenije osjećamo tu zemlju kao svoju domovinu. Kažemo tako i zovemo je tako, iako mnogi više ne razumiju o čemu to mi pričamo.
Kad nas jednom prođu sva ljeta
kad nas jednom i ljubav prođe,
samo za neke od nas ta Bosna će još u našem srcu da spava,
I zato hoćemo, i zato o njoj još pišemo.
Pregurasmo preko naših leđa već više od tri decenije ovog dijasporskog života, mi koji u mnoge zemlje svijeta dovedosmo svoju djecu da tu odrastaju, ali da ne zaborave odakle su njihovi roditelji došli. Samo će neki, oni neshvaćeni, još sanjati tu Bosnu izdaleka jer tamo u njoj više nisu.
Želimo da izrazimo toj domovini svu svoju radost i moju sjetu, sjeti se da si nekada bila najveća radost i bol na svijetu.
I nije nam više važno ako nas neki ili mnogi više ne razumiju. Pamtimo mi tu našu Bosnu iz doba kada su je rušili jer se tada rušila i naša mladost. Rušeći NJU, rušili su i NAS.
Mi smo rasli u neko davno doba, kada su postojali neki drugi principi življenja. Principi kojim su nas učili naši roditelji, naši učitelji, naši prijatelji, i zato je sve to teško zaboraviti bar nekima od nas. Eh, da smo imali samo malo više sreće, pa da nam se to sve nikada ne desi, bilo bi i nama lakše živjeti. A sve nekako tako brzo prođe pa nam sada ostaje da samo tužne priče o domovini pišemo.
Kad bi se samo mogli vratiti svi naši izgubljeni prijatelji i sva naša izgubljena vremena. Ne može to, znamo, pa nam zato samo sjećanja ostaju nikome potrebna.
NEKADA DAVNO
Zbog svega već napisanog, molimo sve vas na svijetu da nas pustite, nas izgubljene nostalgičare prošlih vremena, da i dalje, dok nas god ima, pišemo i sanjamo o nečemu što smo nekada živjeli mi već odavno zaboravljeni i ostarjeli!
A kada i nas jednom više ne bude, ostat će ove naše priče da svjedoče o vremenu i nama, domovini, našoj tuzi i našoj radosti što smo nekada davno u toj zemlji živjeli.
Napisano je sve ovo samo za neke, one koji će znati o čemu smo to mi pisali i zborili, dok smo još po ovoj zemlji hodili.
