Lukomir (Foto: Avaz)
U posljednjih desetak godina o Lukomiru su se ispričale brojne priče. Sve je manje-više poznato, na nadmorskoj visini tolikoj, autentično bobosansko selo… i tako dalje, i tako dalje.
Ali svaki odlazak na Lukomir, poput svjetionika, osvijetli nešto drugo, neku drugu životnu poentu ili neki drugi životni ugao.
Novina je ovoga puta da prvi put poslije bogzna koliko godina na selo nije došao Ismet Čomor. Razlog ostavlja knedlu u grlu.
– Tiđa njegova se razboljela. I na njega se odrazilo, ne može on bez nje nikud – govore nam u restoranu Muje Masleše odmah s početka sela.
Nema Ismeta, nema onih doskočica, anegdota iz prošlosti, pomalo prožetih hiperbolom.
Lukomir ko Lukomir – nepredvidiv, kako s ljudima tako i s prirodnim pojavama. Usred sela kod spomenika Nuriji i Džafi Čomoru zatičemo Nuru Čomor. Prodaje vunene čarape, rukavice…
I na licu mjesta demonstrira kako to sve nastaje.
– Nije skupo, 25 maraka. Sve naša vuna, sve naše. Nema im izdera, dedera uzmi – govori Nura.
Da su domaćini na Lukomiru shvatili kakvu “zlatnu koku” imaju u rukama, pokazuje i činjenica da u razmaku od 300 metara nailazimo na četiri objekta s hranom, a koji nude i prenoćište ili prodaju vunene čarape.
Osim onog Muje Masleše, koji je uvjerljivo najbolji i u kojem najviše ljudi odsjeda, tu je i Omer Čomor. I on prodaje čarape, prodaje i pite.
– Nije zima u njima, a dobre su za cirkulaciju – kaže Omer.
Jutro je i dan polako ulazi u svoje čari. U Lukomiru se osjeti neki žamor. Očekuju se gosti iz cijelog svijeta. Kažu da ih ima.
– Poljaci, Česi, Slovaci, Nijemci, Britanci, ma odsvakle ljudi dođu. Bujrum, ko hoće, ima smjesta za sve – govori nam Mujo Masleša.
Sigurno desetak godina niko na Lukomiru nije zimio.
– E, ove godine ja ću ostati, akobogda – govori kroz smijeh Mujo.
Razgovor prekide Mina, Mujina supruga, nosi pitu, taze pečena.
– De, bujrum – govori.
Poslije krompiruše i bureka nije vrijedilo dalje ništa pričati, nego popiti svježu limunadu ili domaći sok od maline, ko šta voli, i lagano drijemati na planinskom povjetarcu…
Lukomir je poput živog etno-muzeja, u kojem se prakticiraju običaji nomadskih plemena i živi tradicionalnim načinom života dinarskih gorštaka. Bitan je dio historijskog, kulturnog, arhitektonskog i ambijentalnog naslijeđa BiH, a stećci raštrkani oko sela govore da je ono bilo naseljeno još u 14. i 15. stoljeću.
Ovo najviše naseljeno mjesto u BiH i jedino naselje iznad 1.300 metara nalazi se na 1.495 metara nadmorske visine. Od 50 kuća u selu 15 ih je ljeti naseljeno, a u torovima imaju oko 3.000 ovaca.
