Bruno Palestra radni vijek proveo je projektujući kilometre puteva, mostove te nadgledajući druge građevinske radove u niskogradnji na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine. Trasirao je put i mnogim humanitarnim projektima organizacija iz Italije koji su, posebno tokom rata u BiH i u posljeratnom oporavku, bili značajni za ovdašnje stanovništvo. Taj devedesetrogodišnjak i dalje je vrlo aktivan, a za dugogodišnji angažman i doprinos suradnji dvije zemlje odlikovan je od predsjednika Republike Italije Sergia Mattarella.
Poslije gotovo trideset godina uspješnog rada u Udruženju građana italijanskog porijekla u Sarajevu i volonterskih aktivnosti u drugim oblastima Bruno Palestra u razgovoru za Fenu kaže da mu je želja bila pomoći raznim institucijama, naročito poslije rata koji je opustošio Bosnu i Hercegovinu, povezujući ih sa italijanskim srodnim organizacijama.
– Moj dugogodišnji društveni i kulturni rad prepoznalo je Ministarstvo vanjskih poslova i internacionalne saradnje Republike Italije, a na prijedlog ministra Luigi Di Maioa predsjednik Republike Italije Sergio Mattarella dodijelio mi je orden ‘Ordine della Stella D’Italia“ – Ufficiale (Orden Italijanske zvijezde rang Oficira), koji se dodjeljuje italijanskim građanima koji žive u dijaspori za aktivnosti na doprinosu prijateljskim odnosima između dvije zemlje. Ponosan sam što mi je to odlikovanje dodijelio predsjednik jedne šezdesetmilionske zemlje. Italija nam je nastojala pomoći i u trenucima kad smo bili u velikim teškoćama, u poslijeratnom oporavku, da lakše prebrodimo situaciju koja nas je nažalost zadesila. Na to sam, moram to reći, jako ponosan – istaknuo je.
U Sarajevu je Bruno Palestra od 1946. godine. Tokom rata u BiH, iako penzioner, angažirao se u raznim oblastima. Tako je, kao stručnjak za niskogradnju, pomagao u evidentiranju gasne mreže da bi, po završetku rata, bila izmijenjena i propisno provedena jer, kako je kazao, gas može biti opasan.
Od osnivanja Udruženja građana italijanskog porijekla sa sjedištem u Sarajevu 1994. godine, kao generalni sekretar, dogovarao je intenzivne i konkretne susrete raznih institucija BiH i Italije, a od 2005. godine obavlja funkciju predsjednika tog udruženja. Jedna od glavnih aktivnosti bilo im je i podučavanja italijanskog jezika, za članove Udruženja i ostale građane Sarajeva. Više od 500 polaznika savladalo je italijanski jezik. Osim redovnih aktivnosti, predviđenih godišnjim Programom rada, bio je aktivan i na sindikalnim poslovima. Bruno Palestra član je Vijeća nacionalnih manjina u Federaciji Bosne i Hercegovne, gdje predstavlja nacionalnu manjinu Italijana.
Priča Palestra da su, tokom rata u BiH, članovi Udruženja bili angažirani na podjeli humanitarne pomoći koja je stizala dijelom putem italijanske Ambasade, a nešto i putem italijanskih organizacija a Udruženje je tad imalo više od petsto članova. U prvim godinama, nakon osnivanja, 25 posto ih je bilo visoko obrazovanih raznih specijalnosti među kojima i dva doktora nauka, a znatno su doprinijeli razvoju BiH.
– Nažalost, 29 godina poslije situacija je znatno drugačija i Udruženje ima samo petnaestak članova. To su uglavnom osobe u poodmakloj životnoj dobi, omladine gotovo da nema jer su mnogi od njih napustili Sarajevo, još tokom rata u BiH. Oni što su i ostali, nemaju interes da se pridruže Udruženju – kazao je.
Podsjeća da u BiH djeluju još četiri udruženja italijanskih nacionalnih manjina (Tuzli, Banjaluci, Mostaru i selu Štivor kod Prnjavora). Međutim, većina članova je druga odnosno treća generacija, ni ne znaju italijanski jezik. Jedino je Udruženje iz sela Štivor kod Prnjavora, donekle i Tuzla, zadržalo običaje. U Štivoru su zadržali i dijalekt, ali sad tamo žive samo starije osobe jer su mladi uglavnom otišli u Italiju da tamo započnu novi život.
Palestra naglašava da u Sarajevu postoji i kulturno italijansko društvo „Dante Alighieri“, kojeg su formirali Italijani koji žive i rade u BiH. Rade na širenju italijanske kulture, a mogu se učlaniti i domaći građani.
Mostove prijateljstva između BiH i Italije, u svojstvu sekretara i prevodioca, gradio je Palestra sa italijanskom organizacijom ‘Sprofondo’ iz sela Valmorea i bio aktivan sve do 2001. godine. Predsjednik je bio svećenik Don Renzo Scapolo, a organizaciju su osnovali Italijani koji su volontirali u opkoljenom Sarajevu. Dopremali su, tokom rata u BiH, konvoje sa hranom i drugim životnim potrepštinama. Osiguravali su i stipendije za djecu, bez jednog ili oba roditelja.
– U periodu neposredno poslije rata u BiH, italijanska humanitarna organizacija „Sprofondo“ uspostavila je suradnju sa Ugostiteljskom školom u Sarajevu, a Don Renzo Scapolo povezao ih je sa nekoliko ugostiteljskih škola u Italiji – priča Palestra. Prisjeća se da je, tada za učenike, omogućena praktična nastava. Organizirane su i uzajamne posjete profesora i učenika.
I druge škole, poput škole u Riminiju, godinama su početkom ovog vijeka sarađivala sa sarajevskom Ugostiteljskom školom. Bile su to posjete nastavnog kadra i učenika, a nastojali su tako da razmjene i primjene i kulinarske vještine. Štampali su i dvojezičnu knjigu, sa karakterističnim receptima bosanske, hrvatske i italijanske kuhinje. Opština Rimini inicirala je i saradnju u oblasti zapošljavanja, a u svim tim aktivnostima Palestra je bio angažiran kao prevodilac za italijanski jezik.
– Bio sam vodič za italijanske delegacije, koje su posjećivale razne institucije u Sarajevu. Vodio sam ih i u obilazak grada i periferije, informirao o kulturnom naslijeđu, naravno i o događajima tokom rata u BiH i preživljavanju u opkoljenom Sarajevu što znam iz vlastitog iskustva – naglašava.
Punih osam godina Palestra je podučavao i učenike Osnovne škole „Hasan Kaimija“ u Sarajevu poslije njihove redovne nastave, italijanski jezik. S ponosom ističe da su njegove dvije učenice završile Filozofski fakultetu u Sarajevu, Romanistiku, i postale profesorice.
– Prenio sam tim mladim ljudima ljepotu italijanskog melodičnog jezika – naglasio je. Precizira da je ta edukacija realizirana u okviru Projekta „Učimo italijanski“, koji je finansiralo rukovodstvo gradića Canzo blizu grada Como.
Na pitanje o početku radnog angažmana u Sarajevu prisjeća se Palestra da je dobio zaposlenje nakon što je 1960. stekao zvanje diplomiranog inženjera šumarstva. Radni vijek proveo je u OOUR Šumaprojektu, potom i u OOUR-u Silva, kao vodeći projektant. Projektovao je oko 1.200 kilometara šumskih i javnih puteva i bezbroj drvenih i armirano betonskih mostova, te drugih građevinskih projekata među kojima i nadzor na izvođenju radova u niskogradnji na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
– Tako sam omogućio, projektujući puteve, razvoj drvne industrije i približio civilizaciji mnoga zabačena bosanska sela. Ponosan sam što je inženjer, porijeklom Italijan, ostvario i omogućio u rodnoj zemlji BiH izgradnju i razvoj putne mreže koja je bila u to doba prilično nerazvijena, naročito u ruralnim područjima – kazao je.
Na pitanje koliko se država Bosna i Hercegovina bavi problematikom nacionalnih manjina, Palestra kao član Vijeća nacionalnih manjina u FBiH kaže, ‘u Federaciji BiH imamo Zakon o nacionalnim manjinama koji je dobro koncipiran, ali šta to vrijedi ako se ne provodi’.
Prema zvaničnim podacima koje je objavila italijanska Ambasada u Sarajevu 2019. godine, u knjizi “Italija i BiH 155 godina zajedničke historije”, prve direktne veze između Kraljevine Italije (proglašena 1861.) i Bosne i Hercegovine uspostavljene su 1863. godine, dolaskom u Sarajevo kraljevskog konzula Cesarea Durandoa.
Kako je kazao Palestra, prvi organizovani dolazak Italijana u BiH bio je u porodičnim grupama, počevši od 1883. Prema istraživanjima, najveći broj tada ih je došao u BiH iz današnje provincije Trento. Većinom su to bili napredni građevinski i poljoprivredni radnici koji su uzgajali vinograde, proizvodili vino i rakiju, žito i stoku, a u građevinarstvu zidali kuće, gradili lokalne puteve, propuste, manje mostove. Bili su poznati i kao vješti radnici u eksploataciji šuma i preradi drveta.
– Italijani su izgradili i pustili u promet prvu prugu širokog kolosijeka u BiH 1872. godine, od Banjaluke do Dobrljina, dužine 101,6 kilometara. To je bio dio planirane, nikad realizirane, transbalkanske željezničke magistrale koja je trebala povezati Carigrad sa Bečom – priča Palestra.
Rođen u Bijeljini 1930. godine Bruno Palestra potiče iz radničke – trgovačke porodice. Otac Gildo iz Milana, dvadesetim godinama prošloga vijeka došao je u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju u potrazi za zaposlenjem. Radio je kao trgovac za italijansku firmu, bavio se peradarstvom. U Bosni je kupovao perad i prodavao u Italiji. Suprugu, krojačicu Leposavu, upoznao je u Bijeljini gdje je i radio. Drugi svjetski rat zatekao ih je u Slavonskom Brodu, gdje je tada Brunin otac radio. Ubrzo potom otišli su iz Hrvatske u Italiju, gdje su imali status izbjeglica. Bruno je tamo naučio italijanski jezik, pohađao osnovnu potom i srednju školu. Zbog nostalgije za domovinom, zajedno sa Brunom i njegovim mlađim bratom, vratila se njegova majka u BiH po završetku Drugog svjetskog rata. I dok je njihova mama njegovala svoju majku u Bijeljini, braća Palestra doselili su u Sarajevo kod majčinih sestara. Tetka Jelena preuzela je da školuje Rina, a Zora je brinula o Bruni sve do njegove ženidbe 1958. godine. Bruno Palestra je u braku sa suprugom Bahrijom 66 godina, a imaju kćerku Rinu i četiri praunučeta.
