Sam u stranci – demokratsko jednoumlje (Piše: Amir Sužanj/Foto: BHRT)
E dragi Bože, nigdje praznici demokratije nisu tako lijepi, veseli i razigrani kao u našoj zemlji. U subotu smo prisustvovali još jednom takvom prazniku istinske demokratije, petom u nizu u posljednjih nekoliko mjeseci, na kojem su oduševljeni stranački delegati uglas izabrali predsjednika stranke. Bakir Izetbegović je suvereno i nadmoćno, kako i dolikuje jednom ovdašnjem lideru, pobijedio u izbornoj trci za predsjednika Stranke demokratske akcije u kojoj je bio jedini kandidat, ponavljajući tako grandiozan uspjeh Milorada Dodika na nedavnom saboru SNSD-a i majski reizbor Dragana Čovića na mjesto lidera bosanskohercegovačkog HDZ-a. Da ne bi zaostajale za tim demokratskim trendovima, i Naša stranka i Partija demokratskog progresa birale su predsjednika na sličan način, ali PDP ipak malo drugačije, to je stranka koja je, ne treba duše gubiti, prva ograničila broj predsjedničkih mandata.
Svim izabranim, bolje reći potvrđenim liderima zajednička je jedna pojedinost – pobijedili su na stranačkim izborima na kojima nisu imali protivkandidata. U tri stranke, koje pretenduju da legitimno predstavljaju narode, predizborne aktivnosti odvijale su se na različite načine. Ponosni nosilac evropskih vrijednosti Dragan Čović je, valjda u skladu sa baš tim evropskim dometima, odavno zacementirao lidersku poziciju, pa se njegove kandidature dešavaju prostom političkom inercijom po formuli “sila masi daje ubrzanje” (Drugi Njutnov zakon). Nikome ne pada na um da se pravi lud, da troši vrijeme i ističe svoju protivkandidaturu u unaprijed izgubljenoj borbi. U SNSD-u su stranačke strukture ocijenile da je Milorad Dodik nezamjenjiv i nepobjediv i da stranku, bar dok je on živ, a gotovo je izvjesno da je besmrtan, ne može i ne treba voditi niko drugi. U SDA i nije sve bilo tako glatko i jednoglasno jer se odnekud pojavio onaj Šemso Mehmedović sa idejom da bude protivkandidat Izetbegoviću, drsko i bezobrazno narušavajući idilu jednodušne podrške aktuelnom stranačkom predsjedniku.
Sad bi neki zlobnici rekli kako smo za trideset i kusur godina umjesto jednog jednoumlja dobili tri i kako ih provode baš oni što su nam se zaklinjali kako nikad više neće biti jednoumlja, ali to su samo bezobrazne insinuacije jugonostalgičara. Ono nekad je bilo prisilno, morali smo, a sad imamo punu slobodu i svo naše oduševljenje izlazi nam ravno iz duše. Naša demokratija ogleda se u jedinstvu i svakome ko se drzne da ga narušava treba pokazati đe mu je mjesto, reći mu – iš i išćerati ga iz stranke, a ako je moguće i sa funkcije u nekoj instituciji. Neće takvi buntovnici i probisvijeti narušavati našu demokratiju za koju smo se svi skupa toliko borili, posebno u vrijeme mrske socijalističke diktature, gdje smo morali trpjeti sve strahote jednoumlja.
A ima tih buntovnika i baraba u svako doba. Eto, baš u posljednje vrijeme u HDZ-u se nakotili nekakvi koji bi da razbijaju monolitnost stranke, pa redom izlaze iz članstva i daju ostavke na sve stranačke funkcije. Da čovjek ne povjeruje, i u SNSD-u, kažu, ključa nezadovojstvo zbog onog Stanivukovića poslije zahtjeva banjalučkog ogranka SNSD-a za njegovom smjenom zato što postoje indicije da stranački gazda ima namjeru da zaštiti tog političkog balavca. SDA je na tom polju veteran među strankama, ima najviše iskustva u obračunu sa tim nezahvalnicima, koji zbog svojih ličnih ambicija, a u inat stranačkom predsjedniku, sve jedan po jedan, napuštaju stranku i formiraju neke nove, oktroisane, da visoki predstavnik bonskim ovlastima ima koga postavljati na vlast.
Kako ti ljudi nemaju havijesti da skontaju kako na taj način, odlaskom tih buntovničkih kabadahija, koji bi da se nešto pitaju pored živog stranačkog gospodara, stranka jača, čisti se i napreduje prema potpunom jedinstvu? Kako vrijeme bude odmicalo, to jedinstvo će biti sve čvršće dok na kraju stranka ne bude funkcionisala kao jedna skladna porodica – domaćin, što će reći predsjednik, domaćica kao istinski temelj, mozak i snaga te harmonične političko-familijarne cjeline, tri amidžića i dva kuma za namještanje tendera. Dobro smo odmakli u tom procesu, stranke nam sve više liče na nekadašnje kraljevine i carevine u kojima se politička moć i legitimitet prenose tranzicijom između oca i sina – doduše, i pokoja snaha i kćerka pokazuju takve ambicije – a u ponekoj stranci se, bogami, osjeti i prisustvo duha svetoga, nekog davno umrlog predsjednika-utemeljitelja, čiji politički ugled u narodu, i tako mrtvog, crpe aktuelni, živi predsjednici. Aferim ti, demokratijo, na sve četiri strane.
