Zlatan Hadžismajlović, fizioterapeut košarkaškog kluba Monako (Foto: Private)
Ova uspješna priča iz dijaspore počela je u sarajevskoj olimpijskoj godini kada je rođen Zlatan Hadžismajlović, a nastavljena 1992. godine kada je zajedno sa sestrom Zlatom, zadnjim vojnim helikopterom, evakuisan u Beograd, gdje im je glavni oslonac bila baka Rada. Nakon 30 mjeseci njihovi roditelji su uspjeli napustiti Sarajevo, prebaciti se do Mađarske, gdje su se okupili, i porodično preko Hrvatske, Italije i Francuske 1995. stigli do belgijskog grada Liježa.
Danas, 28 godina nakon dolaska u Belgiju, na LinkedIn mreži može se pronaći “Zlatan Hadzismajlovic Sport Rehabilitation Therapist at AS Monaco – EXOS certified Performance Therapist Mentorship” u prevodu, kako bi u njegovom rodnom Sarajevu pojednostavili, maser prestižnog košarkaškog kluba Monaco.
Da li se baš ovaj pojednostavljeni prevod može primijeniti u Vašem slučaju, ako ne, onda nam za naše čitaoce Vi obrazložite šta, u stvari, radite u prvaku Francuske?
– Maser bi bio baš pojednostavljen prevod. Ja sam fizioterapeut, i opredijelio sam se za specijalizaciju sportske traumatologije i rehabilitacije sportskih povreda. Znam da dosta ljudi pomisli na masaže kad im kažem da sam fizioterapeut, ali masaže su jedan jako mali dio mog posla. Iskreno mislim da tokom jedne sedmice uradim jednu, najviše dvije masaže. U klubu imamo tri fizioterapeuta, i mi smo stalno sa ekipom. Monaco me je angažovao pošto sam se specijalizovao za rehabilitaciju sportskih povreda. Ja prvenstveno radim sa igračima prevenciju povreda, terapije, manualne terapije, bandažiranje, prvu dijagnozu povrede, i da li igrač treba konsultovati doktora. Ukoliko je neka ozbiljna povreda u pitanju, radim rehabilitacuju od prvog dana pa sve dok se igrač ne vrati na teren. Mislim da je važno reći i da je fizio među košarkaškim osobljem osoba od povjerenja svim igračima, pošto dosta vremena provedemo s njima.
Koje obrazovanje neko sa Vašim poslom mora steći da bi bio dio ovog tima?
– DIF u Belgiji (Haute Ecole de la Province de Liège) sam završio 2011., pa sam poslije DIF-a nastavio školovanje i pet godina kasnije završio sam master za fizioterapeuta. Nisam tu stao i trenutno sam na petoj i zadnjoj godini za osteopatu (The International Academy of Osteopathy). Za početak mislim da je dovoljno završiti fakultet za fizioterapeuta i orijentisati se prema sportskoj fizioterapiji. Također, važno je napomenuti da sve što više ulažete u sebe i svoje obrazovanje sa dodatnim obukama poslije diplome će vam otvarati vrata prema klubovima višeg nivoa.
Od kuda baš u košarci, i to u vrhunskom u klubu iz Kneževine Monako i kako je tekla Vaša karijera?
– Kada samo izbjegli u Belgiju 1995., imao sam 11 godina i tada sam počeo trenirati košarku. Baš sam zavolio ovaj sport i od kad sam počeo trenirati, sve se vrtjelo oko košarke. Bio sam i na kampu Mirze Delibašića preko ljeta 1999. ili 2000., i oduvijek sam htio da budem profesionalac. Bio sam talentovan, ali nažalost ne dovoljno da postanem profesionalni igrač. Želio sam ipak da ostanem u svijetu košarke. Prva ideja je bila da budem kondicioni trener u košarci, i nakon što sam završio DIF, shvatio sam da neću uspjeti raditi na nivou na kojem želim. Nastavio sam školovanje, i moram naglasiti da je bilo teško preći sa DIF-a na višu školu medicine. Bilo je baš teško, bilo je potrebno mnogo više učenja i zalaganja. Bio sam uporan i imao sam sreće da su me roditelji podržavali i vjerovali u mene, pogotovo moja baka i majka. Na zadnjoj godini za fizioterapeuta odradio sam staž u košarkaškom klubu ‘Spiru Sarlera’, koji u Belgiji ima bogatu sportsku tradiciju. Kada sam konkurisao kod njih, moje profesionalno iskustvo im se dopalo, s obzirom da imam znanja i za kondicionog trenera, kao i za fizioterapeuta. 2017. godine potpisao sam ugovor sa klubom ‘Spiru Sarlera’, kao treći fizioterapeut i godinu dana nakon završetka drugog fakulteta ostvario se moj životni cilj da radim sa profesionalnom košarkaškom ekipom. Na kraju prve sezone vidio sam oglas da u francuskoj ligi, ‘JL Burg’ traže fizioterapeuta. Poslao sam svoj CV i molbu i odmah sam dobio posao. Klub ‘JL Burg’ jedan je od najprofesionalnijih klubova u francuskoj ligi. Mogu reći da mi je tamo bilo baš ekstra. U Burgu sam bio jedini fizioterapeut, i počeo sam da se specijalizujem u rehabilitaciji. Sjećam se druge godine angažmana kad smo došli sa Burgom u Monako da igramo, bio je 23. decembar, ujutro sam se probudio i iz hotela sam imao pogled na more, sunce, ljepota, i sjecam se da sam rekao sebi… baš bih volio doći ovdje da radim. Monako se 2022. godine počeo takmičiti u Euroligi i klub je htio zaposliti još dva fizioterapeuta, uspostavljeni su kontakti i njihova ponuda je ispunjavala moje ambicije. Pošto je Euroliga uvjek bila moj san, od 2022. godine sam u Monaku i radim s vrhunskim košarkašima.
Poznato je da je san svih košarkasa da zaigraju u američkoj NBA ligi, da li to isto žele i prateći stručnjaci, uključujući i Vas.
– Mislim da uvijek treba težiti napretku u učenju, ali i u karijeri. Euroliga je bila za mene san, i sada se osjećam kao malo dijete, uživam u svakom danu. Obožavam svoj posao. NBA je najbolja liga na svijetu, NBA je nešto više od sna… To je za mene sljedeći cilj, hoću da uživam u Euroligi još dvije.. tri godine. Mislim da je 5 godina dovoljno biti na jednom mjestu i da onda treba izaći iz svoje zone komfora da bismo opet napredovali kao osoba, ali i kao profesionalac.
Za one koji baš redovno ne prate košarku možete li nam predstaviti Vaš trenutni klub?
– Monako je najmlađi klub u Euroligi, koji igra i u Francuskoj ligi. 2021. godine klub je osvojio Eurokup i s tom pobjedom je dobio pravo da igra u Euroligi. Da bi ostao u Euroligi, trebalo mu je da se plasira za playoff i to su uspjeli. Prošle sezone, kad sam i ja došao, uspjeli smo da se plasiramo i za Final Four, što je nešto baš veliko za tako mladi klub. Nakon pobjede nad slavnom Barcelonom završili smo na trećem mjestu Eurolige. Na domaćem parketu, osvojili smo prvi put u historiji kluba Kup i Šampionat Francuske. Monako je, kao što sam rekao, mlad klub, ali je u zadnje 3-4 sezone pokazao jako dobre rezultate i uspio je da potpiše ugovore sa zvijezdama košarke kao što su: Kemba Walker, Mike James, Jordan Loyd… a i svakako svrhunskim trenerom Sašom Obradovićem.
S obzirom da ste u klubu koji godišnje širom Evrope odigra niz utakmica sigurno ste u prilici sresti se sa poznatim sportistima iz regiona, s kim od njih ste u kontaktu?
– Ima dosta igrača sa kojim se čujem… Baš sam dobar sa Danilom Anđušićem, koji igra za Partizan. Radio sam sa njim dvije godine kad sam bio u Burgu i ostali smo u dobrim odnosima i kontaktu. Ponekada se čujem i sa Alenom Omićem. A kad dođem u Sarajevo uvijek nastojim popiti kafu sa Harisom Delalićem, radili smo zajedno u Belgiji, iako ovog ljeta nismo uspjeli da se vidimo. Sa Harisom i sa mnom je bio i Rasko Katić u Belgiji, pa i sa njim se ponekad čujem. Preko društvenih mreža ponekad se čujem sa Amarom Gegićem. Baš sam mu čestitao prije nekoliko dana za potpisan ugovor u Parizu, i trebali bismo igrati protiv njih krajem decembra ove godine. Imao sam priliku da radim i sa Bosancem Zack Wright ‘Zekom’. On mi se javno zahvalio na radu kad se oprostio od košarke. Prošle sezone sam se upoznao sa Džananom Musom, koji je jako dobar i komunikativan momak.
Osim sporta čime se još bavite, znamo da trenutno živite na relaciji Francuska-Belgija, da li srećete zemljake iz Bosne i Hercegovine i kakve su Vaše veze sa domovinom, koliko često svraćate u rodno Sarajevo?
– Da, živim u Francuskoj. Često idem za Belgiju gdje završavam studij osteopatije i posjetim porodicu, a ljeti obavezno dođem u Sarajevo i budem 3-4 sedmice. Deda i baba su napravili vikendicu ispod Trebevića još prije rata, i dok smo bili mali sestra i ja smo s njima često išli na vikendicu. A poslije rata, dolazili smo svakog ljeta u Sarajevo da budemo s njima, bili smo baš vezani za njih, pogotovo ja sa mojom bakom Radom. Jako lijepe uspomene imam vezane za to mjesto, i iako baka i deda nisu više sa nama, volim doći na njihovu vikendicu da budem u prirodi, sa čitavom porodicm, i da se sjetim naših lijepih zajedničkih uspomena. Iako više vremena provodim na vikendici, pošto volim prirodu, a Bosna je sva u prirodi, obavezno odem i do Baščaršije, na ćevape i baklavu, pošto svi to znaju… Najbolji i najukusniji ćevapi su u Sarajevu, rekao je na kraju razgovora za BHINFODESK Zlatan Hadžismajlović, fizioterapeut euroligaša Monaka.
