Foto: Fond Memorijala KS
Piše: Ahmed Kulanić, direktor Fonda Memorijala KS
April, kako u povijesnom tako i u savremenom kontekstu, jedna je od ključno-važnih odrednica razvoja društveno-političke misli i savremenih tokova Bosne i Hercegovine, njene državnosti i institucionalnog razvoja. S tim u vezi, nekoliko je ključnih tema/procesa i događaja koji u konačnici čine jednu cjelinu pokušavajući time zapravo dati odgovor na temeljno pitanje našeg društva i države – da li i šta zapravo učimo iz prošlosti?
Savremena povijest Bosne i Hercegovine, a posebno njenog glavnog grada, omeđena je događajima mjeseca aprila. Ulazak 16. muslimanske brigade u predvečerje 5. aprila 1945. godine i skidanje nacističke zastave sa Vijećnice pred kraj Drugog svjetskog rata, simboliziralo je oslobađanje glavnog grada Bosne i Hercegovine od fašizma. Događaj koji će ostati duboko urezan u svijest i povijest Sarajeva, sve do 5. aprila 1992. godine, protesta za mir i ubistva prvih civila Sarajeva koji će označiti povratak fašističke ideologije i početak najduže opsade jednog glavnog grada u modernoj povijesti. Ideologije koja će narednih 44 mjeseca opsjedati, granatirati, terorizirati i snajperskim djelovanjem ubijati mladost i duh Sarajeva. Život i preživljavanje, prkos i otpornost nastali u najtežim trenucima povijesti činit će osnovnu razdjelnicu između civilizacijskih vrijednosti i varvarskog djelovanja čitavog post-dejtonskog razumijevanja Bosne. Duh Sarajeva živjet će i preživjeti 1425 dana izolacije, opsjedanja i ubijanja nevinih – njih preko 11.500 i preko 6.500 branitelja koji će svoje živote ugraditi i uklesati na najveći spomenik ikada – spomenik Civilizaciji i istinskim vrijednostima humanizma i čovjekoljublja.
April je mjesec međunarodnog priznanja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine, kada je trideset i pet država među kojima SAD, Rusija i Njemačka, priznalo samostalnost i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine potvrđujući hiljadugodišnji kontinuitet teritorijalnosti Bosne i Hercegovine (MVP, 2021, Lista zemalja koje su priznale Bosnu i Hercegovinu). April je mjesec u kojem je formirana Armija RBiH kao jedina zvanična oružana snaga na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine i pod vrhovnom komandom predsjednika Republike, koja će svoju antifašističku ideju i djelovanje posvjedočiti tokom tri i po godine odbrane istinskih vrijednosti, a valorizaciju i internacionalno priznanje iste doživjeti 9. maja 1995. godine u Parizu.
April je duboko urezan i u pamćenje Bošnjaka sjeveroistočne Bosne, tačnije šireg područja općine Bijeljina, za koju se smatra da je prva okupirana od strane bosanskih Srba 1992. godine. Brutalnost u Bijeljini s početka aprila 1992. zabilježena kamerom reportera BBC-a, Rona Haviva, zorno svjedoči o modalitetima i svirepostima koje će JNA, paravojne formacije, VRS i policija RS-a sprovoditi u narednih tri i po godine na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine (ICTY, 27. septembar 2006). April je mjesec kojeg pamte Bošnjaci srednje Bosne, tačnije Ahmića. Napad HVO-a i ubistva 116 civila među kojima i tromjesečnog Seada Ahmića (Muratović, 2013, str. 183) čime će 16. april (1993) ostati trajno upisan u svijest Bošnjaka. Napadi, zločini, protjerivanja iz Bijeljine, Zvornika, Foče, Višegrada, Sarajeva, a kasnije i cijele Bosne i Hercegovine ostat će trajno upisani na stranicama međunarodnog prava o dvostrukoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu (Prlić i drugi; Stanišić i Simatović, ICTY/IRMCT).
Zašto se sjećati?
Društveno-pravni okvir koji se kreira zarad budućnosti i budućih naraštaja uveliko mora biti temeljen na povijesnim činjenicama. Budućnost uveliko zavisi od naših postupaka i odgovora koje dajemo na prošle događaje, ali i na sadašanje izazove. Isprepletena, povezana i međuzavisna priroda nacionalnih, regionalnih i međunarodnih odnosa poseban fokus stavlja na donošenje adekvatnih i relevantnih politika, strateškog planiranja, anticipacije upravljanja državom i državnim institucijama. Pokušaji relativiziranja, historijskog revizionizma i falsificiranja povijesti koji svoje zagovornike nalaze među brojnim apologetama zla, zapravo predstavljaju dodatni motiv za snažnije i činjenično-utemeljenije djelovanje zagovornika istine. Kultura sjećanja i pamćenja nije i ne može biti statnična, naprotiv ona kontinuirano evoluira i razvija se u svakom segmentu zarad promicanja istine i činjenica. Ona se temelji na tome kako društvo pamti i sjeća se, prenosi povijesne događaje, ideje i stvarnosti budućim generacijama. Razumijevanje konteksta, činjenično utemeljenje i nadasve kritičko propitivanje temeljno je za izgradnju budućnosti i ozdravljenje jednog društva.
Institucije i institucionalni okvir predstavljaju osnovnu zadaću svake generacije da sistemski omoguće budućim naraštajima solidne osnove na izazove i revizionizam sa kojim se susreću. Trajni i konstantan odgovor nikada neće moći pružiti, ali insititucionalna memorijalizacija predstavlja i označava pregnuća i stepen razvoja svijesti o sebi, prošlosti jednog društva pružajući mu time okvirni pravac djelovanja. Stoga, izgradnja institucija i institucionalizacija znanja, događaja, djela i ličnosti predstavljaju primarni zadatak sa ciljem osnaživanja ukupne svijesti o sebi, razumijevanju važnosti države, državotvornosti i nezavisnosti određene teritorije omeđene granicama u odnosima prema drugima. Svoje potpuno kontekstualiziranje i smisao kultura sjećanja i pamćenja pronalaze u odgoju i obrazovanju generacija koje će biti svjesne sebe, temelja svoje državnosti i koje će na razumijevanju svoje vlastite povijesti graditi institucije i državu svoje budućnosti i prenositi emanet državotvornosti i patriotizma budućim generacijama.
