Piše: Amir Sužanj
Ode i Savo… Božemeoprosti, ovo mjesto selektora naše fudbalske reprezentacije postalo je k’o ukleto. Ko god ga prihvati, kao u nekom horor filmu, omrkne, a ne osvane, samo ga jedne noći proguta mrak. Više šanse bi čovjek imao da preživi ako bi prihvatio neku poziciju diverzanta za kakvu samoubilačku misiju u neprijateljskoj pozadini, na primjer u “12 žigosanih”.
Imali smo četiri selektora od kraja jednog do kraja drugog ciklusa i po tome smo sto posto svjetski rekorderi. E dugo su nam i trajali, dragi Bože. Dovedu ih, derući se na sav glas kako su se odlučili za njih kao dugoročna rješenja, koja će u naredna dva-tri ciklusa postaviti temelje za novu ekipu, sa novim mladim ljudima koji dolaze u reprezentaciju, pa bi, k’o biva, zadatak selektora bio da stvori tu ekipu.
Tek što je napravio uspjeh u Ligi nacija i usput u reprezentaciju uveo pet-šest mladih i žestokih boraca, bugarski stručnjak Ivailo Petev dobio je – nogu. Iz vrha Fudbalskog saveza ekspresno stiže pojašnjenje kako je reprezentaciji potrebna svježa krv za visoke domete. Osvanu na poziciji selektora Faruk Hadžibegić, ali ta infuzija svježe krvi potraja, ako se dobro sjećamo, četiri utakmice sa dometima od tri frtalja poraza i frtalj pobjeda. I tu mu Vico odsvira kraj. Kaže, treba nam selektor modernih fudbalskih shvatanja.
Tako je taj mandat sa tek frtalj uspjeha ugašen odlukom da se na selektorsku sećiju ustoliči Meho Kodro, još jedan selektor koji je, kao i Hadžibegić, već vodio reprezentaciju. Njegov učinak bi se u normalnom fudbalskom svijetu teško mogao i statistički vrednovati jer je na klupi sjedio samo dvije utakmice, i to protiv dvije izrazito fudbalske nacije – Lihtenštajna i Islanda… s polovičnim uspjehom. Kodrina misija je ipak bila fenomen. Saznali smo da u ovoj zemlji neko može biti smijenjen zato što trust mozgova u jednoj instituciji nije prihvatio njegov izvještaj, što bi valjda trebalo da znači da nije zadovoljan njegovim učinkom. Da se kojom srećom u politici tako ocjenjuje rad, institucije bi nam zjapile prazne k’o zgrade u Černobilju poslije havarije, niko ne bi ni prenoćio na funkciji.
Konstatovaše na divan-grupi Fudbalskog saveza kako nije došlo do napretka i krunisaše četvrtog asa u tom pokeru selektora. Savo Milošević postade selektorski Halid ‘mjesto Halida sa dugoročnom misijom vraćanja reprezentacije na put međunarodne konkurentnosti, uvođenja mladih igrača i kreiranja njihovog uspješnog fudbalskog suživota sa već provjerenim reprezentativnim ikonama dok ih još nije dohvatila duboka fudbalska starost.
Ne stiže svekolika javnost ni da skine zimske i stavi ljetne gume, a taj dugoročni projekat zvani Savo, bješe okončan. Poglavice u Fudbalskom savezu poručiše kako su se česte promjene selektora pokazale kao greška i odlučiše da posegnu za – petim. Namjeriše da zasjedaju ne bi li fudbalska javnost u dogledno vrijeme iz domaće fudbalske Sikstinske kapele prekoputa RTV-doma na Alipašinom polju ugledala bijeli dim. Opet se bez sumnje, kako smo i naučili od ozbiljnih ljudi iz domaće krovne kuće fudbala, ozbiljno razgovara o kandidatima. Sva je prilika da ćemo u sljedećem mandatu na selektorskoj stolici gledati još jednu omiljenu fudbalsku legendu – Sergeja Barbareza.
Ima, međutim, jedna zajednička crta za sva četiri potrošena selektora o kojoj fudbalska javnost ništa ne zna. Poznata je samo uskom krugu fudbalskih Europljana i intelektualaca iz novinarskih krugova, ma ne znam, ljudi moji, smijem li vam je i ispričat’.
Dohak’o im je isti čovjek, a nije Vico… I Petev i Hadžibegić i Kodro i Milošević otišli su sa selektorske pozicije netom nakon što je intervju s njima napravio jedan zanimljiv i dobrodušan lik, mladi, ali dokazani novinar sportske redakcije Radija Bosne i Hercegovine Marko Tešanović. Dva su tako brzo odletjela da začuđeni Marko nije stigao ni da emituje snimljeni intervju, tako su se njihovi odlasci brzo odvijali. Propade Markov trud, dok si rek’o “ofsajd”. E sad, teško bi i stari mudraci mogli zaključiti je li to puka slučajnost ili prokletstvo, ali koga Marko pred mikrofon stavi, taj je, bogme, bivši uzduž i poprijeko… Ko god bude uskočio u selektorsku stolicu, treba ga dobro čuvati od Markovog mikrofona, inače će nam trajati kraće od mlijeka u kesici.
Nešto kontam, trebalo bi tog Marka, kad mu već tako dobro ide, nagovoriti da pređe u političku redakciju, pa da počne redom praviti intervjue sa funkcionerima u ovoj zemlji. To nam je jedina šansa da se riješimo raznih nepodobnih i beskorisnih političkih likova, koji nam jašu za vratom već decenijama.
Izvor: BHRT/Amir Sužanj
