Screenshot: Youtube
Avdo Palić, pukovnik Armije Republike BiH i glavnokomandujući odbrane Žepe tokom agresije, zarobljen je na današnji 27. jula 1995. godine u kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe. S njim su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe.
Palić je 4. augusta odveden u tajni vojni zatvor u Bijeljini, a 5. septembra, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović su ga poveli na razmjenu zarobljenika. Taj datum se smatra danom njegove smrti, najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu s leđa.
Na današnji dan 1995. godine Palić je krenuo na pregovore sa ratnim zločincem Ratkom Mladićem u kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe. Dočekao ga je još jedan ratni zločinac Zdravko Tolimir, i upravo je njemu prkosno i uz osmijeh Palić pružio ruku i izgovorio rečenicu “Ja sam taj Avdo kojeg tražite”.
Od pada Srebrenice 11. jula do 27. jula vodile su se borbe za Žepu, vojne i diplomatske. Avdo Palić je vodio sve ove bitke i uspio dogovoriti evakuaciju stanovnika Žepe s ratnim zločincem Ratkom Mladićem. Evakuacija je završena 27. jula, a Palić, svjestan cijene koju će platiti, nije napustio Žepu. On je uvijek stavljao sigurnost svojih sugrađana ispred sopstvenog života, smatrajući da je dužan dati svoj život ako će to spasiti samo jedan dječiji život.
Jedan od posljednjih ljudi koji su vidjeli Avdu Palića živog i slobodnog bio je Edward Joseph, član mirovne misije u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Joseph je jedne prilike govorio o haotičnom stanju u UNPROFOR-u na Aerodromu Dubrave kod Tuzle kada su Bošnjaci protjerani iz Srebrenice.
Svjedočio je dolasku hiljada traumatiziranih žena koje su tražile svoje muškarce, a nije bilo odgovora gdje se oni nalaze. Prema njegovim riječima, mnoge žene su bile silovane, a njihova sudbina je ostala nepoznata.
Joseph je bio svjedok evakuacije Žepe, gdje je bio poslan zajedno s kolegom da koordiniraju evakuaciju civila. Iako je UN isprva odbijao da ih pošalje zbog “etničkih sukoba”, Joseph je insistirao jer je smatrao da mogu spriječiti nova silovanja žena i druge zločine.
Srpske snage su neprestano granatirale Žepu i pozivale na predaju putem razglasa. Pregovori su bili teški i napeti, a Joseph je opisao Palića kao nevjerovatno hrabrog čovjeka koji je ostao sam bez vojnika uz njega, poslavši ih u šumu. Srpski oficiri su bili nervozni unatoč svojoj nadmoći, a Palić je, iako sam, hrabro pregovarao o evakuaciji.
Tokom evakuacije,UN vojnici, među kojima je bio ukrajinski bataljon, uspostavili su sistem za popisivanje svih koji su ušli u autobuse, kako bi se spriječili zločini. Pitali su svakoga odlazi li svojom voljom, ali su bili svjesni da su ljudi prisiljeni napustiti svoje domove.
Palić je bio tu tokom evakuacije, brinući se za sve, posebno za ranjenike koji nisu mogli biti evakuisani. Nakon što je posljednji autobus otišao, naoružani ljudi su došli do UNPROFOR-ovog kampa i tražili Palića. Odveli su ga i svezali, a Joseph je odmah obavijestio sjedište UN-a i krenuo za vozilom u kojem su odveli Palića, ali nisu uspjeli spriječiti njegovu otmicu.
Kada su stigli do Mladića, on je dao smiješan odgovor, tvrdeći da je Palić “pobjegao”, iako je svima bilo jasno da su ga oni odveli. Palićeva sudbina je tada bila zapečaćena, a njegova žrtva ostaje simbol otpora i hrabrosti.
Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno s ostacima još osam žrtava. Nakon prve neuspješne analize, u augustu 2009. utvrđeno je da ostaci pripadaju Avdi Paliću. Sahranjen je u haremu Ali-Pašine džamije u Sarajevu.
Danas, na godišnjicu njegovog zarobljavanja, sjećamo se Avde Palića, heroja koji je dao svoj život za svoj narod. Njegovo ime će zauvijek ostati upisano u historiji Bosne i Hercegovine kao simbol otpora, hrabrosti i ljubavi prema domovini i svom narodu.
