Politički utjecaj Bošnjaka na politiku u entitetu Republika Srpska je sveden na nivo statističke greške.
Koliko god to surovo zvučalo, naročito ako se zna da su Bošnjaci prognani, ubijani i da je nad njima u Srebrenici počinjen genocid. No, posljednju deceniju političko prisustvo, snaga i utjecaj Bošnjaka u RS-u blijedi.
Rezultati jučerašnjih lokalnih izbora potvrđuju da ne postoji nikakva ozbiljna strategija da se takvo stanje promijeni. Posljednji put Bošnjaci su načelnika u Srebrenici imali u mandatu 2012. – 2016. kada je bio izabran Ćamil Duraković. To je bio posljednji trzaj da se nešto napravi.
Nezaustavljiv pad
Od 2016. šarolik repertoar faktora utjecao je da se političko prisustvo Bošnjaka u RS-u svede na brojanje po jednog, dva odbornika u općinama tog entiteta.
Oni koji prate politiku malo duže sjetit će se euforije pa i neizvjesnosti izbora u Srebrenici u nekim prošlim mandatima. A izbori iza nas u ovoj općini nikada nisu bili tiši. Kao da su se svi odavno predali i čekaju da se zaboravi da su se Bošnjaci nekada borili za načelničku poziciju.
Danas rezultati u Srebrenici pokazuju da je razlika nedostižna za bošnjački politički faktor.
Analize i opravdanja će se redati, ali činjenica koja ostaje odzvanja da se Bošnjaci u političkom smislu u RS-u skoro ništa ne pitaju. A zašto je to tako svako će tumačiti iz svoje pozicije.
Jedinomjesto gdje su probosanske stranke imale neku šansu je Opština Vukosavlje, ali su i tu izgubili za svega sedam glasova od kandidata SNSD-a.
SDA će krivicu tražiti u Zakonu o prebivalištu i kritikovati SDP (zakon koji je otežao registraciju birača koji trenutno žive van mjesta prijeratnog prebivališta jer reguliše da entitetski MUP-ovi provedu reviziju prebivališta državljana BiH).
SDP će krivca tražiti u SDA-u i njihovim kadrovima i tako ukrug. Suštinski svako će na svoj način tražiti izgovore, a ono malo ljudi koji su se vratili na prijeratna ognjišta ostaje da se bori sa svakodnevnicom i čeka zatiranje bilo kakvog političkog traga Bošnjaka.
Ali činjenica je da u bošnjačkom ili probosanskom političkom faktoru ne postoji ni dovoljno mudrosti niti strpljenja, a ponajmanje vizije da se odbaci politički ego, da se podvuče linija ponosa i da se zarad višeg cilja, a to je dobrobit povratnika napravi iskorak.
Kampanjski pristup
Politički Bošnjaci se izbora u Srebrenici uglavnom sjete pola godine pred izbore i tada počnu pregovarati i nadmudrivati jedni druge koga kandidirati. Umjesto da su dan nakon poraza 2020. ili još ranije 2016. počeli praviti strategiju za naredne izbore.
To se nikada nije dogodilo jer Srebrenica je tema koja traje nekoliko dana tokom ljeta i nekoliko puta u međuvremenu, shodno dešavanjima.
Sve suprotno od toga su nakon poraza 2012. uradile prosrpske stranke. Uradile su ključni potez, stali su u isto red i shvatili da ujedinjeni mogu mnogo.
S druge strane nema više velikih kampanja ni za animiranje dijaspore i sve upućuje da su i od Srebrenice i od politike u RS-u odustali i oni koji se odazivaju na poziv bošnjački i probosanski politički faktor. Samo niko nema hrabrosti da to javno saopšti. Pojedini stranački odbori ili rijetki odbornici u nekim mjestima tek su relikt i trag postojanja Bošnjaka na tim prostorima, ali o političkoj snazi i značajnijoj ulozi više se ne može govoriti.
Institucionalno djelovanje Bošnjaka u RS-u, tačnije u Srebrenici je još značajnije vidljivo u Memorijalnom centru u Potočarima, gdje su se rad, strategija i vizija pokazale kao put kako treba pristupati izazovima. Sve drugo blijedi.
