Foto: Screenshot/N1
Kao djevojčica je izbjegla iz Srebrenice. Prošla je svu golgotu izbjeglištva. Izgubila je oca u genocidu. A danas je uspješna anesteziologinja. Asmira Ljuca, načelnica Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje u KBZ za N1 je podijelila životnu i profesionalnu priču o izbjeglištvu, gubitku oca u genocidu ali i snazi pronađenoj u bolu da jednog kasnijeg 11. jula diplomira na medicinskom fakultetu i lično i profesionalno bude posvećena borbi za život.
Mislite spas, a tek je početak
Kada se dogodio genocid u Srebrenici imala je nepunih 16 godina. Svakog 11. jula, kaže, proživi sve ispočetka. Kao da je jučer bilo.
“Sjetim se 11. kad je sve krenulo. Sa strahom, sa izgubljenošću. Mama je samo uzela nas troje i odvela nas prema zaštićenom dijelu gdje se nalazi UNPROFOR. Onda dolazimo tu. Tu smo proveli tri dana, izašli smo sa zadnja tri autobusa. I to je taj trenutak kad izlazite i mislite da je to spas, a u stvari, to je tek bio početak”, priča nam Ljuca, dodajući da je Srebrenica odredila i nju i njen život.
Podjela se u Srebrenici počela osjećati, kaže, već 6. maja 1992. godine, kada je imala 12 godina. Nastala je preko noći.
“Djevojčica drugog imena ne želi da se igra sa vama. I onda se pitate zašto. I onda je krenula selekcija, istjerivanja i protjerivanja ljudi. Mi smo morali napustiti kuću. Napustili smo, ali smo prije mjesec prošli psihološku torturu. Kao dijete od 12 godina sam morala da stražarim na drugom spratu svoje kuće, jer je tada kroz grad išao jedan bijeli džip i kupio muškarce iz ulica. To su bile komšije. Vodili su ih u skladište koje se nalazilo prekoputa naše kuće. I onda shvatite da tada morate prestati biti dijete i da nemate djetinjstvo”, prisjeća se teških dana.
Shvatila je da mora da podnese teret, da nije dijete, a ima svega 12 godina.
“Sjećam se da mama nije imala šta ujutru da nam napravi da jedemo. To je samo komad hljeba. To je i doručak, i ručak i večera. Godinu i po dana nemate slanog jela. A ja sam dijete u razvoju. Zamislite tri godine nemate četkicu za zube. To nema niko pravo da uradi jednom djetinjstvu”, govori doktorica Ljuca.
Bol – razlog za dalje
Iz Srebrenicu su izašli bukvalno bez ičega. Nastavila je školovanje u Tuzli i to je bio početak jedne druge borbe.
“Imali smo samo ruke i jednu plastičnu vrećicu u kojoj su se nalazile tri potkošulje, jer je nas bilo troje. Imali smo i tri deke, da ne spavamo na zemlji. Godinu dana sam u školu išla u jednom te istom. I pitate se hoćete li to moći izdržati i finansijski podnijeti. Mama je sama, a nas je troje koji smo na fakulteti. Nije to bilo lako. Ja sam završavala Medicinski fakultet i predala zahtjev za odbranu diplomskog rada. I mene zove kolegica i kaže – Asmira, nećeš vjerovati, ali 11. je juli. Ja sam plakala i bila sam tužna kako neko nema sluha da organizuje na taj dan bilo šta svečano, i onda sam smogla snage i rekla – ja to dugujem i ja to moram. Ovaj dan treba da se pamti po nečemu lijepom”, prisjeća se Ljuca, kojoj je poslije toga krenuo novi život i novi put.
“Živite u bolu i mislite da trebate živjeti u bolu. Toliko je bola na taj dan, ali shvatite da morate živjeti i da žrtvama dugujete život”, ističe doktorica Ljuca.
Ponosna je, kaže, danas nikoga ne mrzi. Bilo je trenutaka kada je htjela odustati, ali svaki put je ta bol bila razlog koji je tjerao da nastavi dalje.
