Čudo jedno koliko bosanskohercegovački funkcioneri vole skupa auta, ko da su, božemeoprosti, svi odreda rođeni u boksu na stazi u Hokenhajmu ili na Hungaroringu. Čim se dočepaju kakve ministarske ili neke druge funkcionerske pozicije, odmah posegnu za nekom bijesnom mašinom o kakvoj ni najviši njemački funkcioneri ne bi smjeli ni razmišljati jer bi ih njihovi građani, poreski obveznici, s punim pravom razapeli pred Brandenburškom kapijom.
Kako bosanskohercegovački zvaničnici nemaju nikakvog straha da će ih neko prozvati zbog rastrošnosti na račun države, a kamoli da će neko potegnuti i neku odgovornost, oni nemaju nikakva ograničenja u izboru vozilice. Čim zasjednu u fotelju, daju mašti na volju, pa ne biraju samo kategoriju, tip, marku i proizvođača, nego, što je posebno rašireno u domaćim institucijama, i dodatnu opremu. U nekoliko posljednjih saziva stekli su nevjerovatno znanje i iskustvo na tom polju, razumiju se u kubike, kočione i sigurnosne sisteme, grijanje sjedišta, senzore za satelitsko praćenje, adaptivne tempomate i čitavo čudo moderne automobilske tehnologije do te mjere da su svi odreda, od Bože Ljubića do Dušanke Majkić, postali pravi ekserti i evo sad, ovog trenutka, mogu biti glavni konstrukturi Red Bula ili Ferarija. Koliko ih znamo, da im neko danas ponudi takvo mjesto, oni bi to odmah prihvatili.
Kad se krčme državne pare bez odgovornosti, postoji jedno zlatno pravilo – ako ne znaš šta je dobro, znaš šta je skupo! Naši maštoviti narodni zaštitnici sa različitih pozicija otišli su i korak dalje, pa izvršili gradaciju tog pravila – ako ne znaš šta je najbolje, traži ono što je najskuplje. Tako su već dugi niz godina, čim se pojavi novi saziv institucija, pred državnim, a bogme i entitetskim zdanjima osvitale prave automobilske zvijeri, snažne i neukrotive poput mitskih bića, mašine kakvih se ni NASA ne bi postidjela. Dodatna oprema dovedena je do stadija bajke – vozilice su im toliko savremene i senzorski opremljene da ih i češkaju tačno tamo gdje treba kad nekog uglednog domaćeg funkcionera, bezbelli omiljenog među građanima, nešto zasvrbi tokom vožnje. Nisu naši narodni predstavnici obični funkcioneri, pa da kupuju bilo šta! Uostalom, takvi automobili, posebno oni sa vučom na svakom točku, prijeko su im potrebni kad se pred izbore nakane pojaviti u narodu, pa zapucaju na turneju preko vododerina i oranica po selima i povratničkim sredinama kojima su još prije dvadesetak godina obećali napraviti puteve, pa zaboravili na to obećanje čim je CIK objavio izborne rezultate, a oni zajahali funkcionerske fotelje.
Ovi novinarski smutljivci što vazda istražuju i što treba i što ne treba, zaklinju se da su svojim očima vidjeli dokaze kako su domaći vlastodršci za samo pet mjeseci, što će reći od početka godine, potrošili oko deset miliona maraka na nove superluksuzne službene automobile. Svake godine se, ako je vjerovati tim novinarskim probisvijetima, izdvoji pedeset do sto miliona maraka da bi se za potrebe institucija i javnih kompanija nabavilo više od 500 službenih automobila, sve na teret budžeta i građana. Kad je riječ o kupovini miljenika na četiri točka na državni račun, za vlastodršce kriza ne postoji.
I u ovoj oblasti je prisutna mrtva trka između državnih i institucija Republike Srpske. Predsjednik tog entiteta, koji će, kažu, za novo auto dati 311 hiljada maraka, samo čeka priliku da premaši rekord u državnom Predsjedništvu koji iznosi 318 hiljada za jedno vozilo. Nek se, brate, i u ovoj oblasti zna da je entitet trajna kategorija, a država tek prolazno, nužno zlo, koje sputava Republiku Srpsku. Da je ne sputava, možda bi limuzina za predsjednika već dostigla i 400 hiljada, pa da se i onaj američki ambasador ima čemu diviti i zavidjeti predsjedniku Republike Srpske.
Ovaj blesavi i nezahvalni narod uopšte ne shvata da je nabavka skupocjenih auta nužna da bi funkcioneri mogli efikasno obavljati svoje poslove i izvršavati obaveze u korist građana, pa stalno galami zbog te, kako kažu, rastrošnosti. A fino nam je, ovako glupim i ograničenim, ministar privrede i preduzetništva Republike Srpske pojasnio kako je kupovina novih vozila mnogo isplativija i jeftinija nego skupo održavanje postojećih. Još samo da i nama, običnim građanima, neko pokaže u kojim to salonima važi ta štedljiva matematika, pa da i mi kupujemo nova auta umjesto da se stalno poganimo mijenjajući ulje, filtere, remenje, diskove, kugle i krajnice na ovim našim, starim po dvadesetak-trideset godina, trošeći pare bez potrebe po automobilskim servisima.
