Ilustracija: Freepik
Podaci “Polazne studije o ekonomiji brige i njege u Bosni i Hercegovini” koju je UN Women u suradnji s Ekonomskim institutom Bosne i Hercegovine objavila u maju prošle godine, pokazuju da je neplaćeni rad jedna od najvećih prepreka učestvovanju žena na tržištu rada. O ekomomiji brige u BiH za Novi dan govorile su Zerina Mandžo – Čolić, službenica na projektima ekonomskog osnaživanja žena pri UN Women BiH i prof.dr. Melika Husić-Mehmedović, jedna od autorica “Polazne studije o ekonomiji brige i njege”.
U BiH stopa zaposlenosti žena jedna je od najnižih u regiji i iznosi 37%, u poređenju s 53% za muškarce. Žene u prosjeku provedu šest sati na neplaćenoj njezi (briga o djeci, starima, osobama sa invaliditetom i kućanski poslovi), što znači da zaposlene žene rade gotovo dva posla s punim radnim vremenom.
Ujedno, 85% žena kuha barem jednom dnevno, dok to radi samo 27% muškaraca, što ukazuje na činjenicu da je BiH daleko od ravnopravnosti spolova te da je ekonomija brige nešto na čemu će se morati intenzivnije raditi u narednom periodu.
Dosadašnja istraživanja pokazala su da prosjek u EU koji žene provedu u poslovima brige ili njege jeste oko tri i pol sata – u BiH taj prosjek iznosi i do šest i pol sati dnevno.
“Muškarci kod nas provedu također oko tri i pol sata u poslovima brige i njege, znači muškarci kod nas otprilike na nivou prosjeka žena u EU, i to je podatak koji nam govori da ustvari naš kompletan teret brige i njege je na porodici, da su institucije te koje nemaju adekvatan odgovor – nemamo podršku institucija, sistema i društva da preuzme te aktivnosti brige i njege, već je sve skoncentrisano isključivo na porodicu”, kaže prof.dr. Melika Husić-Mehmedović.
Ekonomija brige kao koncept podrazumijeva i plaćeni i neplaćeni rad brige, ističe Zerina Mandžo – Čolić.
“Konkretno preporuke su se fokusirale na oba tipa ekonomije brige. Važno je napomenuti da je sistemski odgovor, odnosno podrša institucija iznimno bitna da bi bilo koja od ovih preporuka zaživjela i to je jedan krucijalan dio našeg rada”, dodaje Mandžo – Čolić.
Husić-Mehmedović ističe da će ekonomija brige zaživjeti tek onda kada društvo i privreda prepoznaju njen značaj, odnosno kada kopmanije postanu svjesne da nemaju dovoljno radne snage.
“Zašto nemaju radne snage? Zato što su im žene zarobljene u kućnim poslovima. Kako će ih vratiti u radnu snagu, kako će oni dakle aktivirati to nekativno stanovništvo – vi ste spomenuli da je oko 30 posto nezaposlenih žena, ali od toga je jedan veliki dio neaktivnih koje ne treža posao, koje su potpuno zarobljenje, jer ovo je šest i pol sati za, u prosjeku, i zaposlene i urbane, ali sada kada to malo podijelimo ide na neke druge, još drastičnije cifre. Tako da kad privreda oseti potrebu i gubitak te radne snage, onda ćemo možda dobiti neki veći efekat”, kaže Husić-Mehmedović.
Četiri glavna aspekta na koje žena u prosjeku potroši šest i pol sati su briga o kući, briga o djeci, briga o starijim roditeljima ili o suprugovim roditeljima i briga o osobama sa invaliditetom ili djeci sa poteškoćama u razvoju, gdje se sve drastično usložnjava.
“Društvo gubi ne samo zbog toga što žena nije dio radne snage, nego gubi i zato što ima jedno preopterećeno i nezadovoljno društvo. I kao što je i svijet prepoznao, kao što je EU prepoznala, to podrazumijeva rasterećivanje, fleksibilno radno vrijeme, pri čemu fleksibilno vrijeme ne znači da možeš doći na posao između osam i devet, kao veliki je to ustupak – mada je i to značajan ustupak – nego fleksibilno radno vrijeme u smislu ranijeg odlaska i organizacije, gdje mogu ostaviti djecu i koliko mogu ja da radim”, istaknuto je.
No ovu priču je potrebno da prati jedna cijela legislativa. Bh. zakon o porezima i doprinosima podrazumijeva da se moraju platiti doprinosi na punu platu, odnosno na osam radnih sati, jer se ne može platiti na pola radnog vremena, ističu sagovornice, što onemogućava fleksibilnost kada je radno vrijeme u pitanju.
