Odavno nam je, ovako zdravstveno opustošenim, oboljelim od svega i svačega, jasno da nam je društvo baš zaprave bolesno, ali tek kad je iz Konjica stigao haber da su svi doktori za jedan dan podnijeli ostavku, postali smo svjesni da je najbolesniji dio društva zdravstvo, zapostavljeno, obezvrijeđeno i napušteno od institucija, koje postoje i primaju ogromne pare da bi ono fukcionisalo.
Stotine miliona svake godine završavaju, bolje reći nestaju po nekakvim mračnim budžacima javnih nabavki, a u isto vrijeme pacijenti hodaju od nemila do nedraga, na lijekove za teške bolesti čeka se mjesecima, oprema zastarijeva, a doktori i druga medicinska čeljad, kad god se kome ukaže prilika, glavom bez obzira bježe preko granice. Kako i neće kad ovdje jedan polupismeni, bezvrijedni i beskorisni parlamentarac ili stranački potrčko, čak i na nižim nivoima, vrijedi nekoliko puta više od vrhunskog specijaliste po nakaradnoj kursnoj listi ovdašnjeg društva.
Nije ni čudo da u sveopštem egzodusu stručnjaka iz Bosne i Hercegovine prednjače upravo doktori i zdravstveni radnici, ostavljajući nas, obične nesretnike, da se potucamo po raznim ambulantama i ordinacijama, gdje ništa manje nesretni preostali doktori, mizernim primanjima srozani na samo dno društvenog hranidbenog lanca, nemaju dovoljno vremena, a često ni volje da nas ljudski pregledaju i, što bi rekli stari ljudi, udare nam lijek. Ako svi odu, ostadosmo na ledini, jadna li nam majka, k’o da živimo u srednjem vijeku.
Da su nam bar čuveni narodni travari, kakvi su bili, na primjer, Jovo Mijatović i Sadik Sadiković, još živi, ostarjela nacija mogla bi se nečemu nadati i s kakvom-takvom nadom gledati u varljivu budućnost. Nema dana kad neki ojađeni pacijent u čekaonici neke ambulante doslovno iz legende ne priziva te čuvene ljude od narodne medicine, koji su u svoje vrijeme, kažu, čuda činili, počesto travama i mehlemima liječili i djecu najpoznatijih doktora sa najboljih vojno-medicinskih akademija u nekadašnjoj Jugoslaviji. I danas ima živih ljudi koji će se zakleti da su ih nekad, birvaktile, ti narodni travari iz mrtvih dizali i izliječili za sva vremena. Njihova vještina i moć njihovih prirodnih terapija postali su predmet studija raznih medicinskih stručnjaka, a običan narod je u to vrijeme imao puno povjerenje u njihovu iscjeliteljsku sposobnost da izliječe sve i svašta, od išijasa i teških infekcija, pa sve do karcinoma. Njihov ugled je bio toliko veliki, do te mjere mitski da su ušli i u narodne pjesme. Tako su im obijesni zdravi gorštaci, romanijski momci, na sijelima uz vatru i fenjer, u vrijeme dugih i ledenih romanijskih noći, na svoj prepoznatljivi, šaljivi, gorštački način odavali počast pjevajući: „Ne b’ te, mala za milion i po kad te Jovo Mijatović pip’o!“, praveći od tih travara istinske legende još za života.
Dok svjetska medicina dramatično napreduje, a domaće zdravstvo umire, danas se, eto, ovdje, na domaćem terenu, sjećanje na nekadašnje čuvene travare i njihove podvige pojavljuje kao neka titrava, nedokučiva, fantastična nada, uvjerenje da bi nam to u bliskoj budućnosti mogao biti jedini izlaz, kad nam doktori baš sasvim odlepršaju po zapadnim zemljama. Ima li jačeg dokaza kako je uzdrmano bosanskohercegovačko zdravstvo, bar u očima običnih ljudi, palo na tako niske grane da se više vjeruje gotovo zaboravljenom mitu o travarima nego današnjem urušenom, devastiranom, opustošenom i nepouzdanom zdravstvenom sistemu?!
Zbog sveukupnog stanja u zdravstvu, ne treba se čuditi ako nam za kratko vrijeme vrhovni ljekarski autoritet u zemlji, i to pod visokim pokroviteljstvom državnog Predsjedništva i Vijeća ministara, ponovo postane neki bjelosvjetski opsjenar kao što je bio onaj marokanski iscjelitelj Meki Torabi, koji je svojevremeno u sarajevskoj Zetri, ako se sjećate, činio čuda od iscjeliteljstva i ozdravljenja i u trans bacao desetine hiljada ushićenih ljudi, mnogo uspješnije nego čuveni olimpijski pobjednički par Dean i Torvill, i to bez ikakvog pratećeg Bolera.
Autor: Amir Sužanj/BHRT
