Đedo Jusuf Jusić iz Goduša „britkim korakom“ zagazio u 100. godinu života

Kolumne Vijesti
Foto: pokiticki.ba
Piše: Almasa Hadžić

Od đede Jusufa Jusića, nema starijeg insana, ne samo u Godušu, već na cijelom prostoru Sapne. Prije nekoliko dana, kako kažu njegovi sinovi, „britkim korakom“ zagazio je u 100. godinu života.

Punih 99 godina proslavio je sa svojim mnogobrojnim članovima porodice, ponosan što je doživio i „bijele pčele“ ili, kako to u narodu kažu „i od unučadi unučad“.

„Pa, eto, đedo je primjer života za koji se može reći da ga je živio iz dana u dan.

Proživio je dva rata. U onom prvom, odnosno u Drugom svjetskom ratu sa 18 godina mobiliziran u domobrane, prošao Austriju, Italiju, pa onda zarobljeništvo u logorima u Celju i Pančevu.

Kad je izašao iz zarobljeništva i odslužio Titinu vojsku, zaposlio se i radio sve do pred agresiju na BiH, da bi ponovo uzeo pušku i krenuo na majevičke straže sa ostalim mještanima Goduša i Teočaka…“, priča nam hadžija Juso Jusić, čuveni Bonzo s Goduša, jedan od tri sina đede Jusufa.

A nije đedo Jusuf bio običan radnik. Završio je „u ono vrijeme“ nižu gimnaziju, radio u Naftagasu u Novom Sadu, da bi ubrzo prešao u INA-u u kojoj je dočekao i penziju.

Na pitanje šta je radio, đedo će, s posebnim žarom, kazati da je „bušio zemlju tražeći naftu po cijeloj Jugoslaviji“.

Svoje praktično znanje stečeno na bušotinama, posebno onim u okolini Tuzle, Bijeljine i Brčkog, iako je penzioniran osamdesetih  godina prošlog stoljeća, ovaj starac i danas zna prenijeti onima koji imaju dilemu ili, kako kaže „kad im nešto ne ide po knjigama iz kojih su učili“.

I danas se prepričava kako je unuku, diplomiranom geologu, koji živi i radi u Njemačkoj, objašnjavao nedoumice oko bušotina, te da mu je unuk priznao da mu „ni jedan profesor nije tako objasnio“ neke probleme sa kojim se u praksi susreće.

Njegova unuka Azra, diplomirani psiholog, kaže da ju je upravo njen đedo, sa prvim koracima koje je napravila, naučio čitati, pisati, računati, da je od njega naučila mnogo šta s čime se kasnije, tokom školovanja susretala i da je stoga odlučila da o njemu i njegovom životu napiše knjigu.

Kada je nedavnao obilježavao svoj 99. rođendan i „hrabro kretao u stotu“ đedo Jusuf nije krio radost što je dočekao da njegova unučad i praunučad koje ima od tri sina i jedne kćerke, danas budu visokoobrazovani i ljudi korisni i sebi i državi.

Za penziju koju je zaradio u INA-i kaže da je „doktorska“ i prima je, veli nam njegova unuka „duže vremena nego što mu je iznosio staž u toj firmi“.

Božije davanje je, priznat će đedo Jusuf, da ga zdravlje prilično dobro služi, da „može sobom“ da mu je mozak „čist i da se svega šta je kroz život prošao, sjeća“ i da redovno može namaze klanjati.

Zbog svega što je proživio, priznat će danas, svoje životno iskustvo ne bi mjenjao ni za što. Zahvalan je Bogu što mu je podario zdravlje i „hairli potomstvo“, koje ga ni u ratu ni u miru, veli, nije osramotilo i što nijedan dan života „nije uzalud potrošio“.

Ipak, ne krije da sa sobom nosi i dvije tuge. Jedna je gubitak svoje životne saputnice Fazile, a druga su ratne pogibije i ranjavanja mnogih njegovih goduških komšija i rođaka i njihove djece.

politicki.ba