Piše: Esad Tadžić (Foto: Ilustracija)
Od vajkada je bilo seoba naroda, iseljavanja, protjerivanja, nažalost kao i danas. Ovo je sažetak dojmova o bosanskohercegovačkoj iseljeničkoj populaciji.
Nas, državljane Bosne i Hercegovine koji smo to što jesmo, dakle Bosanci i Hercegovci, a koji smo ovdje ili ondje i svugdje negdje, ali ne u rođenoj nam domovini, zovu, prozivaju i dozivaju raznim nazivima, ovisno od ubjeđenja, osjećanja, interesa i ko zna kojih još motiva. Tako smo za neke emigranti, za druge imigranti, onda izbjeglice, pobjeglice, iseljenici, prognanici, dijasporci…
Zapravo, i sama riječ dijaspora, grčkog porijekla, znači rasuto sjeme. Pa nije li to naša “slika i prilika”? Mogli bismo se eventualno zvati i vanzemljaci (u direktnom prevedeno sa njemačkog ausländer), što bi bilo posve slično sa vanzemaljci.
No, ono što nam je kao takvim zajedničko, bez obzira kad nas je i kuda sudbina uklonila sa rodne grude, jeste da smo tamo rođeni ili pak, ovi mladi, da su negdje rođeni od bh. roditelja. Također, a što je prevashodno važno u ovom promišljanju, stoji činjenica da se širom svijeta kuda smo rasijani, prvenstveno prate vijesti iz BiH kao dominirajuće, ko i šta govori o rascjeljenju, ko i kako o zacjeljenju. Pojednostavljeno, od svuda srca kucaju za BiH, strepe, tuguju i raduju se s njom.
KOLIKO NAM JE DOMOVINA U SRCU?
Iluzorno je pokušavati mjeriti i upoređivati nešto nemjerljivo kao što je ljubav, radost, čežnja pa je tako zasigurno nemoguće reći u nekom odnosu ko koga više voli. No, narod, iskustveno valjda, ustanovljava neke duboke znake i signale te tako se ipak kaže da je majčina ljubav neizmjerna, najveća, nepotrošna…
A kako onda definisati, ili, još teže, odmjeriti ljubav prema domovini?
Vrhunac te ljubavi nedvojbeno je polaganje vlastitog života za njenu odbranu i dobrobit, izgubiti dio sebe za domovinu i ostati vječito onesposobljen. Potom bi se mogla navoditi sva ina žrtvovanja i dobročinstva.
Ali, da se konkretnije pozabavimo patriotizmom i nostalgičnim gestama ove bh. populacije u dijaspori.
Stara je izreka: “Ko o čemu, baba o pilićima”. Naravno da mi ovdje, vandomovinci (da i autor ovog teksta doda još jedan izraz pometnutoj kolekciji), nismo babe, barem ne svi, i volimo piliće, no nisu nam česta tema, ali zato nam domovina i nostalgične misli jesu dio svakodnevnice i, manje-više, stalna, životna tema, neizbježna i na veselju i na posljednjem ispraćaju, vjerskim skupovima, u kafani, na sportskim turnirima i drugim nebrojenim prilikama.
I svako ima svoje viđenje i svoj modus nošenja sa patriotskim i nostalgičnim nabojima pri čemu mnogi ne razumiju jedni druge ili, još gore, posve krivo tumače jedni druge.
Primjerice, veliki broj ljudi u dijaspori tumači da “jednostavno nemaju snage da vode dvostruki život”, aludirajući na godišnja ili češća putovanja u domovinu, organizaciju i putne troškove, adaptiranje tamo i ovamo i sve druge reperkusije, porodične, poslovne i slično. Mnogi su tako jednostavno “spustili roletne” i okrenuli se strogom asimilacionim izborom, novom životu u tuđini, ocjenjujući to kao uputnu i pravu odluku i garanciju prosperiteta u novom svijetu.
Drugi pak tumače da im je pri prvim odlascima u BiH ponovni rastanak tako teško padao da su to bila nevjerovatno traumatična iskustva, dugotrajna “razbolijevanja i srca i duše”, da su odlučili prekinuti sva putovanja u domovinu da bi “ostali pri životu i pri pameti”.
Treći se opet i ne vrate natrag, a već kuju planove za sljedeći odlazak i što je moguće duži boravak na rodnoj grudi i, zapravo, sav aktivitet u dijaspori usmjeravaju i podređuju materijalno i u svakom drugom pogledu, novom namjeravanom, kraćem ili dužem ili možda definitivnom boravku u BiH.
Teško je procijeniti, no pretpostavka je da je najveći broj “umjerenjaka”, tj. onih bh. građana u dijaspori koji majku domovinu nose u srcu, ali joj hrle kad im se i kako ukaže prilika.
No niti ovi potonji, nazovi oportunisti, niti bilo koji od navedenih, ne dozvoljavaju da bilo ko rodnu nam BiH voli više od njih.
I svako ima svoje stavove i obrazloženje.
MOŽEMO LI DOMOVINU “IMPROVIZOVATI” U INOSTRANSTVU
Jedni pričaju da su organizovali svadbu i pozvali sve poznate pa i nepoznate zemljake, da je to bila “BiH u malom” ili makar komad ove tuđine sa mirisom domovine.
Mnogi su opet organizovali patriotske klubove i slične organizacije bilo BH tipa ili separatno, po gradovima porijekla, te se tako sastaju i razmjenjuju daće i nedaće, stremeći da sačuvaju što se sačuvati može od naše tradicije i kulture.
Treći kažu da je domovina među njima kad se god i u kakvim god prilikama sastanu jer su “neispričani”, pa jedni drugima “upadaju u riječ”, otimaju teme, sve ne bi li nekako bar djelimično nadoknadili propušteno u ovim otuđenim životima.
I doista, posebna tema – otuđenost!
Zamislite ljude istrgnute iz prirodnog, domovinskog tkiva, “natakarene” na nesanjane ulice, gradove, među nepoznata lica, tuđih nekih govora i običaja.
Davno je Gustav Krklec, hrvatski pisac i književni kritičar, rekao da je čovjek “determinirani produkt svog podneblja, naslijeđa i posebnih prilika”. Ova Krklečeva odrednica je izabrana jer je nekako najpriličnija u opisu života u dijaspori, gdje su te posebne prilike upravo ljude gurnule ili dovukle u tuđinu od rodnog kraja, a duboki pečati rođenog podneblja i naslijeđa uglavnom ne daju iščupanom korjenju da srasta u nekom novom tlu, pod nekim novim nebom. Tek se nove generacije, stasale u novim prilikama, “oslobađaju” ovih iseljeničkih boljki i osjećaju u dobroj mjeri “svoji na svom”.
Ali, vratimo se prvim generacijama, onima što su “transfer”, što nose svu težinu i nedaće suživljavanja, opstanka.
Jesu li ti ljudi “u bijelom svijetu” obezbijedili sigurnost – krov nad glavom, pun stomak, zdravstvenu zaštitu, školovanje…? U najvećem procentu – jesu!
I je li to sreća, radost, ona potpuna, iskonska? Je li to nova domovina?
Može li to biti domovina, neka nužna, druga ili čak neka treća po redu?!
Nema ni nužne ni surogatne ni treće, domovina je samo jedna.Takav je smisao tog pojama, tako i srce kazuje. Valjda…
Autor teksta je Esad Tadžić, rođen u Kozarcu 1953. Po završenoj gimnaziji diplomirao je na Pravnom fakultetu u Sarajevu 1976. Radio i živio u Prijedoru do ljeta 1992. od kada živi u Austriji, potom u Njemačkoj, a od 2001. u Australiji (Melbourne). Posljednjih godina piše izvještaje vezane za bosanskohercegovačku dijasporu i autobiografske priče protkane sjećanjima na zavičaj i život u u iseljeništvu.
