Foto: FK Željezničar
Šta čovjeku znači jedan ljudski vijek ako ga ne provede uz Želju, pitao se do posljednjeg trenutka svog života stari komšija Ahmed, fatalistički ravnodušan prema svemu što ga okružuje, osim prema “majci Grbavici”, koju je pohodio svaki božji dan – ako nije išao na utakmicu, bio je prisutan na svakom treningu.
Uzidao je tako svoje vrijeme, bolje reći svoj život u neponovljivu čaroliju zvanu “Željo”, uz koju se, evo, već sto dvije godine generacije rađaju, rastu, stare i umiru. Odmara se i stari Ahmed već koju godinicu na jednom poznatom groblju iznad Sarajeva sa kojeg puca pogled na čitavu čaršiju. Zakleo bih se da on i sad, k’o onaj nekakav Karabaja iz narodne pjesme, potajno, da ga niko ne vidi, baci pogled prema Grbavici kad godi ima priliku.
… U prohladnoj martovskoj noći, na promociji filma “Dolina ćupova”, u polumraku dvorane “Goran Čengić” uz sami stadion, zapitah se – koliko li je ovakvih Ahmeda, od ovog pravog sa početka priče, pa sve do mog oca, neizlječivog Željinog fanatika, dobar dio života provelo baš ovdje na čuvenom stadionu koji je i te večeri, u scenama filma naše kolegice Lejle Zvizdić, više izgledao kao nekakvo živo biće koje ima dušu, nego kao puka građevima kakve možeš vidjeti gdje god se okreneš.
Dok se na razigranom filmskom platnu smjenjuju crnobijele slike sa samih Željinih početaka sa onim nešto novijim, kad je Grbavica već postala kultno mjesto, shvatih da sam i sam nakupio finih godina i da se dobro sjećam stadiona bez sjeverne tribine, a da i ne govorimo o čuvenom zapadu i drvenoj tribini, koja je izgorjela onog strašnog dana 1992. godine, kad su spodobe u uniformama minirale i zapalile to sveto mjesto.
Dok Lejla reda scenu za scenom rasvjetljavajući bogatu prošlost bajke obojene plavetnilom, a hodočasnici Želje i Grbavice gotovo bez daha doslovno svjedoče istoriji, kroz glavu mi, kao da ih čitam, promiču riječi teksta koji sam napisao na 100. godišnjicu Želje.
Čuh da je Lejla film radila sjećajući se svog oca, U tome je potresna sličnost i simbolika – i ja sam, pišući taj tekst, mislio na svog oca i na sve one nezaboravne trenutke koje mi je priredio još otkad me prvi put, kad sam imao dvije i po godine, prvi put odnio na utakmicu Želje, pa sve do njegovog odlaska sa ovog svijeta. Zbog takvih očeva, zbog Željine prošlosti, zbog mita s kojim se rađaju nove generacije, onako veličanstveno i čudesno zvuči “Hej Grbavice, rano ljuta”…
Šta ono spomenuh? Ah, da, tekst povodom 100 godina bajke zvane “Željo”.
… Čak i kad bi vrijeme moglo pričati umjesto ljudi, teško da bismo ikad mogli saznati koliko li je generacija, zaogrnutih u plavo – ne zato što se tako oblače, nego što im duša pušta boju – ostavilo najbolje trenutke svog života uz aut-liniju Grbavice. Oni koji su dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka prvi obdareni tom čarolijom boje neba već odavno leže i odmaraju se rasuti po raznim bosanskohercegovačkim grobljima, a danas ih slijede neke nove generacije, nova djeca obučena u plavo, koja će sudbinom, božjim darom, kao i oni prije njih, dobar dio života, vremena, živaca i zdravlja zavjetovati Želji ne žaleći nijednog jedinog trenutka ni za čim što su mu dali.
Sve je u toj stogodišnjoj bajci dragocjeno, blistavo, lijepo i neprocjenjivo vrijedno, od zebnji i strahovanja na jugu, preko cupkanja na decembarskoj hladnoći u nekoj zakašnjeloj utakmici, pa sve do velikih, sjajnih trenutaka uspjeha i titula, s kojima se živi i umire i koji se pamte i prepričavaju s koljenja na koljeno. Propali su i zaboravljeni toliki vladari i moćnici, a čarolije Smajlovića, Osima, Janjuša, Baždarevića, Nikića, Odovića i mnogih drugih, koji su imali čas da nose plavi dres, i danas se do tančina prepričavaju i žive, kao da su se juče dogodile.
Mnogo je trenutaka u Željinoj istoriji u kojima se jasno vidjela božja ruka. Padali su na Grbavici, a bogami i na strani, razni veliki timovi, pisala se istorija uspjesima kakve je danas teško i zamisliti, a kamoli ponoviti, osvajale su se titule, dolazilo nadomak finala kupa UEFA s velikim madridskim Realom, a kruna tih svijetlih trenutaka bio je onaj kad je dragi Bog u ono nezaboravno toplo junsko veče 1998. godine, na očigled 40 hiljada duša na Koševu i mnogo više pored ekrana, pomak’o stativu da bi onaj nezaboravni Zubanovićev šut završio u golu. Generacije željovaca i danas će se zakleti: za taj veličanstveni trenutak nema druge riječi nego – božje djelo.
Nikad armija plavih navijača nije ustuknula i izgubila vjeru, od onih vremena kad su prvi simpatizeri, željeznički radnici u plavim kombinezonima i sa limenim kanticama za svoj oskudni radnički ručak, do današnjih generacija koje svojim najsavremenijim mobilnim telefonima u realnom vremenu šalju slike sa u svjetlosti reflektora okupane Grbavice. Koliko god vrijeme odmicalo, tehnika napredovala, a generacije se smjenjivale u nemilosrdnoj rotaciji života i smrti, Željo zauvijek ostaje ono što je generacijama bio – mit, legenda s kojom pokoljenja žive, traju i raduju se, neuništiva plava bajka i, za mnoge od nas -hvala Bogu na takvom veličanstvenom daru – dragocjenost vrijedna života.
