Foto: Ado Hasanović
Bosanskohercegovačka spisateljica Ines Kajić Bubalo je nedavno na Internacionalnom sarajevskom sajmu knjiga predstavila djelo “Krojačica”. U intervjuu za Klix.ba je otkrila kako je tekao proces pisanja te druge zanimljive detalje.
U romanu je, između ostalog, predstavljena tužna ljubavna priča Alekse Šantića i Anke Tomlinović. Šantić dvadesetih godina prošlog stoljeća, dok je bio na samrtnoj postelji, priča mladom Ivi Andriću, budućem dobitniku Nobelove nagrade za književnost, o velikoj i neostvarenoj ljubavi iz mladosti.
Naravno, riječ je o fikciji. Šantić i Andrić se nikada nisu upoznali. Zanimalo nas je iz čega se rodila potreba da spisateljica na ovaj način poveže naše kultne pisce.
“Razmišljajući o stvaralaštvu i životu Alekse Šantića, uvijek mi se činilo kako stoji ogromna praznina uz njegov lik, kada je riječ o njegovom privatnom životu. Roman ‘Krojačica’ nije samo priča o slavnom mostarskom pjesniku, nego je to nekoliko priča koje istovremeno u prvi plan stavljaju Mostar kao centar svih zbivanja. Šantićeva nedosanjana ljubav prema Anki Tomlinović je ona vrsta ljubavi u kojoj se često možete upitati zašto se pjesnik nije mogao oduprijeti majčinom protivljenju i da li bi sve bilo drugačije da se ipak Ankom oženio. Kakvim je sve mrakom njegov um bio opterećen, zašto se nikad nije odlučnije suprostavio… Sigurna sam kako su ga cijeli život mučile te odluke”, kazala je.
Dodala je da je za nju kao autoricu dugo stajalo otvoreno pitanje kome bi i zašto Šantić ispričao svoju tešku ljubavnu priču.
“Onda, nakon jednog tmurnog zimskog dana, šetajući prema Starom mostu, dok se sunce svojom jačinom probijalo kroz oblake, na pamet mi je došla Andrićeva izreka kako je svjetlost ono što ga je pratilo u stopu dok je bio u Mostaru. Jedna je riječ stvorila ideju koju sam pretvorila u temu romana i neumorno je slagala do posljednje rečenice”, kazala je.
“Krojačicu” je pisala na relaciji Sarajevo – Mostar od ljeta 2021. do ljeta 2022. godine, svaki dan jedan sat, bez izuzetka.
“Upisala sam se u Sarajevu u biblioteku i ponovo čitala poeziju Alekse Šantića, izučavala Andrićeve rukopise, a najviše sam podataka o njegovoj mladosti dobila iz knjige ‘Sveske’ u kojoj sam mogla osjetiti nade i strahove kojima je bio zaokupljen Nobelovac Andrić. Temeljito sam izučavala taj materijal, pravila vlastite obrise i koncepte za sadržaj budućeg romana pa se često pod tim bremenom vlastitih sumnji pitala je li ovo sve Kihotovska rabota… Danas sam zadovoljna urađenim, shvatajući kako se taj ogromni trud isplati”, navela je.
Ovo je njen prvijenac, kojeg je Fondacija za izdavaštvo Sarajevu prošle godine nagradila u kategoriji nova djela domaćih autora. S obzirom na to da se tek upustila u svijet književnosti, pitali smo je da li je strepila od reakcija publike.
“Ne možemo se svakome svidjeti niti tome treba težiti. Ukusi su različiti, stilovi pisanja su poput klasičnog ili modernog dizajna vjenčanice. Morate naći svoj, biti dosljedni, osjećati se dobro u vlastitoj koži, znati da je vaš izričaj vaš bez obzira na vrijeme u kojem živite. Najviše sam brinula da li će moja priča uspjeti dotaći srca čitalaca, da li se mogu poistovjetiti s likovima, mjestom, mogu li osjetiti ljepotu Mostara koju prenosim kroz svoje redove, mogu li osjetiti patnju zbog Mostara koji i danas nosi teške ožiljke i traume na svojim fasadama… Mostar je i danas jedna ranjena duša kojoj treba mnogo pažnje i ljubavi da izliječi svoje ratne rane. Po dosadašnjim reakcijama onih koji su imali priliku pročitati knjigu, rekla bih da sam napravila dobar posao. Svako ima neki svoj omiljeni lik u djelu i priču koja ga inspiriše. To me čini sretnom”, kazala je.
Aleksu Šantića svi vežemo za Eminu. Malo je onih koji znaju da je on volio i Anku te joj posvetio pjesmu “Ako hoćeš”. Je li Anka nepravedeno zaboravljena, kako u narodu, tako i u književnosti?
“‘Emina’ je Aleksina pjesma za sva vremena. Prošlo je 100 godina od smrti slavnog mostarskog pjesnika, a o njoj se i danas piše i govori kao da je napisana baš jučer. Stihove te pjesme svako zna, čak i oni koji ne vole poeziju ili su s njom na vi. Popularnost te pjesme je bezvremenska, dira u strune, opisuje Mostar u punoj njegovoj raskoši, kad je svaka kuća imala bašču poput Eminine kad ju je pjesnik vidio. S druge strane, da, upravu ste, Anka Tomlinović tek je crtica koja se spominje i veže uz Aleksu Šantića, a njemu je bila život cijeli do posljednjeg daha. Njemu je Anka bila nepresušna inspiracija, kroz brojne druge pjesme osjeća se njegova žal za tom neostvarenom ljubavlju, ali i tuga jer nakon nje pjesnik nije uspio nikada da se ponovo zaljubi i veže, ostvari kao muž i otac. Pokušala sam kroz svoje djelo, kroz Šantićevu ispovijest Andriću, opisati dane ljubavi u kojima je pjesnik bio sretan i voljen”, rekla je.
Ljubav, bila ona sretna ili nesretna, duboko je ukorijenjena u književnosti skoro svih bh. pisaca. Pitali smo je vjeruje li da bez nje uopće ne bismo imali Šantićeva i Andrićeva djela.
“Kroz tematiku ljubavi napisani su neki od najljepših romana na svijetu: Marquezov roman ‘Ljubav u doba kolere’, Tolstojeva ‘Ana Karenjina’, Shakespeareov ‘Romeo i Julija’, Austenin ‘Ponos i predrasude’ pa želim reći kako je ljubav nepresušan motiv za bilo kojeg pisca. Naša je historija prepuna priča o ljubavi koju su virtuozi od pera poput Šantića, Đikića, Hume, Bjelevca, Ćatića, Šimića, Dizdara i brojnih drugih pretočili u stihove i prozu, ostavljajući nam izvor i temelje s kojih možemo crpiti naša znanja i ideje”, navela je.
Zanimalo nas je koliko joj je kao Mostarki bilo izazovno pisati o Aleksi Šantiću i da li se pribojavala da će možda izostaviti neki važan dio njegovog života, bez obzira na to što je “Krojačica” fikcija.
“Najveća dilema je bila šta uzeti od silnog skupljenog, iščitanog materijala za sebe, šta učiniti s tom ogromnom količinom informacija i podataka, kako napraviti selekciju. Znala sam kojim putem želim ići i kako 70 posto priče čini moja mašta, ali sam se naposljetku odlučila prikazati sve ličnosti u knjizi na način da su i oni sami obični mali ljudi sa svojim slabostima, problemima, tugama, nadanjima i težnjama. Nisam se opterećivala podacima ili društvenim okvirom tog doba, nastojala sam Mostar i njegove stanovnike prikazati najvjernije što sam mogla, sa svim njihovim vrlinama i manama”, ispričala je.
U knjizi je odala počast Starom mostu, njegovom graditelju, mimaru Hajrudinu i Mostaru kao gradu s dušom. Prema legendi, Hajrudin je pobjegao iz Mostara dan prije nego što su podizane skele jer se plašio Sulejmana Veličanstvenog. On mu je navodno rekao da će biti osuđen na smrt ukoliko se luk mosta ikada raspadne.
“Za mene je Mostar neiscrpan izvor priča. Legenda o neimaru Hajrudinu, koji je 10 godina gradio Stari most, ispričana je Ivi Andriću dok je lutao Kujundžilukom u potrazi za nekim vlastitim odgovorima. Sasvim slučajno i neočekivano. Ono što mi je bio jedan od zadataka dok sam pisala ‘Krojačicu’ jeste da tu legendu koja se usmeno prenosi i danas po Mostaru konačno zapišem i uobličim za sva vremena. Zauvijek spasim od zaborava. Neimaru podarim lice, podijelim s čitateljima tugu i tegobu sa kojom se susretao dok je pokušavao ispuniti sultanove želje. Stari most, UNESCO-ov spomenik, najljepši je cvijet kulturne baštine koju BiH ima, ali svakako nije jedini. Stoji rame uz rame s prelijepom Baščaršijom. Imamo razloga biti ponosni”, kazala je.
Nažalost, Andrić i Šantić su još uvijek tema nacionalnih svojatanja. Kajić Bubalo smatra da u dalekoj budućnosti ove rasprave uopće neće biti važne.
“Možete li zamisliti sutrašnjicu 2074. godine? Kako će svijet izgledati za narednih 50 godina? Sve oko nas se mijenja takvom brzinom i tempom da će iz naše prošlosti ostati samo ono najvrednije: Nobelovac Andrić i njegovi romani, kao i neprevaziđeni mostarski pjesnik Šantić i njegove pjesme”, ispričala je.
Na kraju razgovora je s nama podijelila odlomak iz “Krojačice”:
Mostar se tog dana, onako majstorski, zaogrnuo plaštom vedrine, prodajući skupo iluziju poželjnosti. Taj grad na razmeđu Istoka i Zapada, kojeg vole umjetnici, jer ih magično privlači osjećaj pripadnosti, a sve zbog sunca, vode i vjetra, davao je uvijek mnogo, ali i beskompromisno uzimao svoj danak.
Nebu bez oblačka teško se oduprijeti, pjevu ptica pod krošnjama drveta u hladu koji mami, vjetru što bezbrižno nosi snove prema rijeci, beharu koji miriše najljepšom porukom, kao šal pod vratom djevojke, ko bi još umio oduprijeti se i odoljeti takvom Mostaru?
Tih je dana bezbrojno mnogo u gradu koji leži na obalama Neretve, koja vječno huči, zove, traži i poručuje. U tim sjenkama, što se vješto kriju ležeći na zelenoj travi, stoji stalni poziv nalijenost i uživanje. Ovdje su dani spori, bez žurbe i htijenja, ovdje svaka rana zacjeljuje brže, jer se pogled ka nebu plavom pruža češće nego bilo gdje drugo.
Tamo gore, dok oči upijaju plavetnilo što caruje, snovi se brže rađaju, želje se gomilaju, a svaki dodir postaje stvarniji. Baš nigdje ne postoji zvuk koji spaja molitve i nade u jedno. Ovdje u Mostaru svaka je takva nada, moguća, makar se krila pod rebrima kao bol od prehlade. Na strmim i stjenovitim obalama zelene rijeke, bijeli galebovi plove nisko u svom letu, a majka malih pačića ponosno maršira nizvodno.
Takvim je prizorima lako očarati dušu, obnoviti joj uzdah, izmamiti osmijeh, pružiti ruku. Samo tu u Mostaru, ljudi vole i kude duge sunčane dane, samo tu u Mostaru ljudi vole i preziru hladnoću rijeke, samo tu u ovom gradu, što se smjestio kao najljepši poklon prirode, ljudi vole i gunđaju jer imaju jedan most, a ne više njih. Bog ti da, đavo ti uzme.
