Ponedjeljkom u ovo vrijeme obično se – ponekad pomalo i grubo – šalimo sa nekim vrlo ozbiljnim događajima i pojavama u bosanskohercegovačkom društvu. Čusmo da našim uvaženim opštinskim, kantonalnim, entitetskim i državnim ocima mnogo više smeta kad ih provaljuješ nego kad ih argumentovano kritikuješ i optužuješ jer ih za kritiku i optužbe ionako odavno nije briga, pa što i ne bismo šalom, ironijom, sarkazmom i ismijavanjem malo popravili stanje naše klimave demokratije, i to na štetu njihovog ugleda.
U onome o čemu danas pričamo đavo je davno odnio šalu i svakome sabranom jasno je da se suočavamo sa smrtno ozbiljnim pojavama koje bi mogle imati, što bi rekli političari, a posebno analitičari, dalekosežne posljedice. Sarajevske osnovne i srednje škole danima su doslovno paralizovane svakodnevnim dojavama o postavljenim bombama, a kasnije su počele stizati dojave i u drugim gradovima. Nije da se nismo suočili s tom praksom i ranije – bilo je dojava o postavljenim eksplozivnim napravama i u najozbiljnijim institucijama ove zemlje, na sudovima, naročito kad se zakaže ročište nekom uticajnom funkcioneru, koji je istovremeno i visoki stranački zvaničnik, pogotovo iz stranaka na vlasti, ali nikad ranije te dojave nisu bile tako masovne, nisu bile usmjerene na najmlađi dio populacije, nisu uznemiravale tako veliki broj ljudi i nisu trošile toliko policijskih i sigurnosnih resursa.
Poruke o bombama postavljenim u školama doslovno su stizale svaki dan, Nastavni proces je ugrožen, nastavnici, roditelji i djeca iscrpljeni su stalnim, gotovo svakodnevnim evakuacijama, a sigurnosne strukture i kontradiverzioni timovi dan i noć su na nogama u potrazi za podmetnutim bombama – i ne nalaze ništa. Dojave su, na svu sreću, bile lažne. Te prijeteće poruke sročene su tako da izgledaju kao da se neko opasno igra s policijom i ljudima i svjesno obesmišljava čitav društveni sistem.
Ono što ovoj priči daje dramatičnu, grozomornu dimenziju je spoznaja da su svi osumnjičeni i privedeni u policijskim akcijama – maloljetnici. Obijest i drskost maloljetnih prestupnika postala je noćna mora naše sadašnjosti. Ne govorimo više o lažnim dojavama o postavljenoj bombi da bi se izbjegao kontrolni iz matematike ili pismena vježba o temi “Šta ću biti kad budem veliki”, to bi se nekako i razumjelo. Ovdje je riječ o jednoj opasnoj namjeri iznimno mladih ljudi da u poziciji sopstvenih talaca drže čitavu okolinu, zajedno s policijom, i to od čiste obijesti i sa spoznajom da im niko ništa ne može.
Dovoljno je samo proći pored dvorišta neke škole ili stanovati u njenoj blizini, pa sa užasom spoznati kako djeca u osnovnoj školi već napamet znaju odredbe krivičnog zakona, i to one njegove dijelove koji im garantuju da im niko ništa ne može šta god da naprave jer su maloljetnici. Svojevremeno, kad su trojica maloljetnih zločinaca ubila Denisa Mrnjavca usred dana u jednom sarajevskom tramvaju, ubica se u lice smijao policijskim službenicima i inspektorima koji su ga ispitivali o tom strašnom zločinu, poručujući im drsko kako će ga, eto, do prekosutra morati pustiti na slobodu jer ga, kako kaže, zakon štiti.
Opasno smo negdje pogriješili i zalutali u ovoj demokratiji koja štiti sve odreda: zločince, ubice, kriminalce, pedofile, provalnike… Ostali su nezaštićeni samo obični, pošteni ljudi, građani koji očekuju da ih država štiti. Upravo zbog toga ovih dana se, posebno među roditeljima, mogu čuti ljutite ocjene kako bi, da je ovo, kako kažu, Titovo autokratsko doba, mračno vrijeme njegove tiranije, neko za ove lažne dojave odletio desetak – dvadeset godina iza rešetaka zbog ugrožavanja života i sigurnosti građana, pa više nikome ni na um ne bi padalo da šalje lažne dojave i ugrožava sve, posebno djecu. Ako su maloljetnici već zaštićeni nakaradnim odredbama krivičnog zakona i ako bez posljedica mogu raditi šta hoće, onda bi oni valjda, po biološkim, prirodnim zakonitostima morali imati roditelje, kakve-takve. E, ako maloljetnik već ne može u zatvor, šta god da je uradio, može onda roditelj, kažu ogorčeni ljudi, novčanikom ili kakvom drugom pogodnom globom platiti nastalu štetu i okajati njegove opasne nakane, a i svoje grijehe, što ga je vaspitao u takvu ličnost.
Vakat je da u te naše zakone neko ugradi i odredbe koje će konačno početi štititi i ugroženu vrstu ovog društva – poštene, mirne građane ove zemlje koji od države traže samo da mogu mirno živjeti i da zaštiti to njihovo elementarno ljudsko pravo na miran život.
Nekad davno u školama se učilo o bombašima-pionirima, o njihovom junaštvu i slavi. Ali to su bile drugačije okolnosti i to vrijeme je davno prošlo. Mladim bombašima našeg doba mora se stati na put – jer ako danas rade ovo što rade, stavljajući čitav državni aparat na težak ispit i od čiste obijesti ugrožavajući sigurnost hiljada, desetina hiljada ljudi, šta će tek biti spremni raditi kad više ne budu maloljetnici???
