Bosna i Hercegovina ruši sve dosadašnje sumorne rekorde u broju slučajeva femicida, a u posljednje vrijeme i ubistava druge prirode. Iako posljednji slučaj ubistva u Sanskom Mostu ima neke elemente koji ga razlikuju od većine drugih, što nikako ne umanjuje njegovu stravičnu dimenziju (počinio ga je neko za koga sugrađani kažu kako je bio “miran i povučen” i kako ne mogu da vjeruju da je bio u stanju počiniti takav zločin) zajednička karakteristika velikog procenta ubistava, pogotovo femicida, jeste činjenica da su ih počinili ljudi koji su čitav niz godina u sukobu sa zakonom i koji su poznati kao nasilnici.
Postaje doista mučno, neumjesno, vulgarno slušati svaki put u dlaku istu priču poslije svakog novog ubistva. Scenario je uvijek isti, tačno možemo predvidjeti šta će se govoriti i događati nakon što neko nedužan strada od oružja “počinioca već odranije poznatog policiji”. Najprije se u medijima pojave bombastični naslovi poput onoga: “Horor u Sarajevu (Gradačcu, Tuzli, Banjaluci…)”. Slijede informacije kako je policija locirala napadača i traga za njim, da bi ga na kraju uhapsila ako se prije toga sam ne ubije. Obični ljudi, zgroženi još jednim ubistvom, izađu na proteste, zatraže odgovornost institucija i pojedinaca i poruče kako to mora biti zadnje ubistvo i kako vlasti moraju zaustaviti nasilnike i ubice.
E, baš tu počinje sljedeća, najbjednija faza otužnog, neukusnog prebacivanja odgovornosti s jedne na drugu instituciju sa jednim jedinim ciljem – da se odgovornost razvodni do stadija kad se može reći da niko nije kriv i da su svi krivi. U isto vrijeme, u programima svih mogućih medija i portala pristiže čitava armija raznih stručnjaka, analitičara, profesora i poznavalaca sistema sigurnosti, koji priču odvedu u teorijske sfere u kojima se govori o dugoročnim strategijama, prevenciji, radu sa potencijalnim počiniocima krivičnih djela sve dok se u toj raspravi izgubimo do te mjere da nam se učini kako te nasinike, opasne, brutalne i teško naoružane beskrupulozne ljude, valjda treba socijalizirati da shvate kako život može biti lijep bez nasilja i kako, eto, nije lijepo to što rade… Ukratko, treba uticati na njihovu svijest da svijet i svoju okolinu počnu gledati drugim očima… Baš kao da niko nije svjestan da je riječ o patološkim nasilnicima, kojima je nasilje smisao života i postojanja, da su uvijek, ali baš uvijek, to ljudi koji su čitav niz godina imali probleme sa zakonom i koji imaju debele dosijee nasilničkih ispada.
Zašto uvijek završimo u tom ćorsokaku bez smisla? Zato što su počinioci gotovo svakog takvog zločina ljudi koji u strukturama policije, lokalne vlasti ili pravosudnih institucija zbog nekog razloga imaju zaštitu, bilo da je riječ o privatnim vezama, korupciji, stranačkoj pripadnosti ili naprosto nastojanjima tih institucija da sa sebe skinu odovornost za ta ubistva. Ako počinioci nekad i dođu pred sporu i slijepu, ali ako je vjerovati onoj poslovici, dostižnu pravdu, sudski procesi se razvlače, razvodnjavaju, kompromituju prikrivanjem dokaza, kontaminiraju lažnim dokazima i odvraćanjem suđenja od stvarnih počinilaca. U tome, iskustvo nas uči, važnu ulogu imaju pojedinci iz institucija. To u javnosti stvara poseban vid apatije i beznađa u kojem niko ne vjeruje institucijama i uvjeren je da će krivci ostati na slobodi jer ih neko štiti.
Ako se neko konačno i nađe iza rešetaka, u medijima se u neko doba počnu pojavljivati vijesti o tome kako se ti zločinci i ubice žale na kršenje njihovih ljudskih prava, na slabu hranu i malu kvadraturu u zatvorima i razne druge optužbe za maltretiranje u nastojanju da valjda izazovu sažaljenje javnosti i da se pokažu kao važne face.
Odavno je ovo društvo dovelo rasprave o ljudskim pravima do apsurda. Raspravlja se o ljudskim pravima pedofila, ubica, nasilnika, bahatih vozača, sitnih kriminalaca… U tom zastrašujućem sistemu vrijednosti i institucije i nevladine organizacije i stručnjaci zaboravili su na ljudska prava samo jedne nezaštićene kategorije – običnih, poštenih građana, koji traže da žive mirno i koji su uvijek žrtve nasilnika i kabadahija koji siju smrt po ulicama, bilo automobilima, bilo pištoljima. Apsurdno je govoriti o poštivanju ljudskih prava kad su institucije, u tom nakaradnom sistemu prepisivanja evropskih zakona tek da postoje na papiru, stvorile sistem u kojem su zaštićena ljudska prava svake sorte, osim mirnih građana – oni malo koga zanimaju!
Među tim običnim ljudima sve glasnije se čuje svojevrsna poruka i vlastima i stručnjacima da građane prestanu zamlaćivati raznim dugoročnim strategijama smanjivanja nasilja, socijalizacijom nasilnika i kriminalaca i preventivnim djelovanjima, od kojih u pravilu nikad ne bude ništa. Umjesto toga, kažu ogorčeni ljudi, treba da zasuču rukave i naprave zakone kojima će budućim ubicama garantovati da će ostatak života provesti iza rešetaka i da ih od takve kazne neće spasiti nikakav moćan zaštitnik iz vlasti. Tek kad takvim ljudima, patološkim ubicama i nasilnicima, država bude garantovala da će im život proteći gledajući u daleko nebo kroz rešetke skučenih ćelija, ovo društvo će moći odahnuti od nasilja. Drugi jezik ti ljudi ne razumiju.
