Nakon tri godine pauze, održana je tradicionalna korida u Čevljanovićima. 76, po redu, ponovo je okupila više desetina hiljada građana. Pored toga što predstavlja manifestaciju koja okuplja najveći broj ljudi, ona je ujedno tradiconalno povod za društvena prepucavanja kome je mjesto pod šatorom uz muziku i piće, a kome nije.
- Video pogledajte OVDJE.
Na zadovoljstvo i sreću mnogih građana, posjetitelja i intelektualne elite – Čevljanska korida je ponovo na mapi turističke ponude. Nakon trogodišnje pauze, desetine hiljada građana, u dva dana, posjetilo je dolinu u Čevljanovićima. Više nego i jedan politički skup. Muzika, kolo, pečenje, piće elementi su svih društvenih manifestacija – ovu, za razliku od većine, čini i borba bikova. Organizator kaže – sve u duhu bosanskohercegovačke tradicije.
„Ova manifestacija ima u sebi sačuvan duh nekog prošlog vremena i najbitnije je da je ona još multikulturna. Dolaze slobodno svi ljudi, mi ovdje strogo zabranjujemo sva nacionalna obilježja i sve ispade koji bi vrijeđali nekog drugog“, kaže Besim Gljiva, predsjednik Udruženja Čevljanska korida.
Polaganjem cvijeća na dva spomenika, posvećenim poginulima u Drugom svjetskom ratu i ratu devedesetih, manifestacija se otvara. Nakon trke za mlade i odrasle, bacanja kamena sa ramena – slijedi borba bikova. I upravo je to jedan od argumenata dijela građana za otpor prema ovoj manifestaciji. Pravila postoje.
„Prije sedam-osam godina uveden je pravilnik – nije dozvoljeno oštrenje rogova, natjeravanje bikova na borbu, nahuškavanje. To je njihov instinkt, sami ulaze u arenu, bodu se i odluče koji je najjači – onaj drugi okrene se i bježi“, priča Benito Brajković, vlasnika Zlatonje
Isto bokseri, dodaje Garešin vlasnik Hajrudin Haseljić Bajro.
Za razliku od one u Španiji – koju karakteriše borba čovjeka i bika, a i sjedenje najčešće članova kraljevske porodice – korida u Čevljanovićima za dio intelektualne elite neprihvatljiva je. Ne samo zbog preosjetljivosti na borbu bikova već i na to da su posjetitielji dio najnižih slojeva društva koje se davi u pečenju i lošoj muzici. Srećom – posjeta koridi nije zakonski obavezujuća, pa može da se predahne. I prije nego se zakoluta očima, nije zgoreg podsjetiti da je veća vjerovatnoća, a i sa malo sreće, maksimum koji nam je mogao ostati od nana i djedova bio žig za stoku prije nego bečki klavir.
„Vidite – ja se malo i ljutim na te komentare, to su komentari ljudi koji čak nisu bili ovdje. Međutim, ima i onih koji pišu neke bljuvotine pa ih sretnete ovdje. Naravno, ovo je bosanski lonac, u njemu se sve kuha, ovdje ima i kreme i domaćina“, dodaje Gljiva.
Ništa drugo do zadovoljenja potreba ljudske prirode. Šatra do šatre, zvučnici do zvučnika, ražanj do ražnja, porodična šetnja koja počinje i završava u tradicionalnom kolu. Ništa drugo do manifestacije života.
Ljudskoj prirodi nije strano posmatranje borbi ljudi, a ni životinja. Traje od kada je svijeta i vijeka. Popularizaciji zadovoljstva u tuđoj patnji doprinijeli su Rimljani i gladijatorske borbe koje su kao takve i oni naslijedili. I prije priče o okrutnosti prema bikovima, nije loše podsjetiti građane da je isto tako okrutno nezaustavljivo napuštanje pasa. Nije zgoreg podsjetiti elitu da je sastavni dio života sreća a i bol, pa koliko god pervertirano istančanom ukusu to bilo. I možda je, zapravo, to najveća vulgarnost za neki dio populacije – što na jednom mestu zapravo lako mogu razbiti iluziju o ljudskoj prirodi kao uzvišenoj. Ali joj svakako treba težiti.
