Foto: Instagram
“Zamisli čovjeka koji je igrao i sa Ronaldom i sa Mesijem, a da nikad nije osjećao potrebu da se ponaša kao velika zvijezda. Jesi ga ikad vidio da razmahuje rukama i izigrava nekog siledžiju i bahatog tipa na terenu?”, više za sebe, gledajući nekud kroz prozor, govori dugogodišnji sportski novinar Darko Đerić nakon što nas minu prvi talas zapanjenosti kad čusmo da se Miralem Pjanić, jedan od najboljih igrača koje je ova zemlja ikad imala, oprašta od reprezentativnog dresa.
Zateče nas ta vijest potpuno nespremne, gotovo bespomoćne, kao iznenadna ljetna oluja putnika na goloj ledini, bez ikakvog zaklona. I tek kad on to progovori, obojici nam pred očima počeše letjeti pomalo zaboravljene slike samih početaka jedne grandiozne fudbalske karijere.
… Negdje polovinom prve decenije ovog stoljeća po domaćim medijima počeše se provlačiti kitnjaste priče o jednom malom iz Bosne, koji igra u Luksemburgu. Kažu, čuda čini do te mjere da su za njega, još tako mladog, zainteresovani razni evropski klubovi, a mjerkaju ga i selektori mlađih kategorija bar dvije-tri evropske reprezentacije.
Nije bilo prvi put da se domaći mediji raspišu o nekom mladom igraču koji je negdje u tuđini kao naše gore list pravio prve fudbalske korake, ali odmah se vidjelo da je ovo jedna sasvim druga priča. Lopta mu je nekako neobično bila poslušna i naklonjena, vukao je poteze poput istinskih fudbalskih čarobnjaka i pokazivao izuzetnu inteligenciju na terenu. Čudesni pasovi jedva petnaestogodišnjeg dječaka bili su sve češće prisutni u sportskim emisijama, a kad je već potvrđeno da namjerava igrati za reprezentaciju Bosne i Hercegovine uprkos tome što su ga visokopozicionirani funkcioneri i jedne velesile poput Franuske sa svih strana salijetali da obuče dres sa galskim pijetlom na grudima, bilo je samo pitanje vremena kad će postati najveća uzdanica našeg nacionalnog tima. Kad ga je stari trenerski lisac Ćiro Blažević, sad već daleke 2008. godine, poslao na teren u prijateljskoj utakmici sa Bugarskom, svima je bilo jasno da je u dresu bosanskohercegovačke reprezentacije zasjao rijedak i dragocjen fudbalski dragulj.
Sve ostalo je prava fudbalska bajka. Mali princ, kao su ga nazvali još u tinejdžerskim godinama, izrastao je u jednog od najvećih fudbalskih majstora, godinama igrajući na najvišem svjetskom nivou u dresu Liona, Rome i posebno Juventusa, jednog od najvećih fudbalskih klubova na planeti. U svakoj od tih ekipa bio je, što bi rekli sterotipima skloni novinari, alfa i omega ekipe, ključni pokretač fudbalske magije na terenu. Osvojio je s torinskim timom tri uzastopna skudeta i dva kupa, a u jednoj od tih godina bio je najbolji asistent ubitačno jake italijanske lige u kojoj na njegovoj poziciji igraju sve sami svjetski fudbalski majstori. Od njegovih magičnih slobodnih udaraca drhtali su i naveći svjetski golmani. Mnogi nesretnik na gol liniji mogao je samo u očaju gledati kako mu lopta kao čarolijom ulijeće u mrežu, a da nije stigao ni prstom da mrdne.
Taj veliki fudbalski čarobnjak u nevakat je otišao u jedan od najvećih svjetskih fudbalskih klubova – u Barcelonu. Mnogo šta na Nou Campu u to vrijeme nije štimalo, za kormilom je bio Ronald Kuman, čovjek koji je, poslije impresivne igračke, uzaludno pokušavao napraviti i trenersku karijeru, ali je bio potpuno nedorastao tom poslu, pogotovo u jednoj od najimpresivnih ekipa na svijetu. Kako je radio tako je i prošao, nakon te neslavne epizode potpuno nestajući sa trenerske karte svijeta. Barcelona je jedna čudesna sredina fudbalskih vurtuoza, istančane fudbalske filozofije i kosmopolitskih pogleda, kojoj Kuman ni po čemu, pogotovo po svom trenerskom znanju, nije pripadao. Žrtva tog rasula i Kumanovih trenerskih lutanja i posrtanja u katalonskom gigantu, čije se posljedice i danas osjećaju na Nou Campu, (dobro, trenutno na Montjuicu) bio je upravo Miralem Pjanić. Odlazak u Barcelonu bila je jedina istinska greška u karijeri tog velikog igrača.
Je li sa tako blistavim klupskim karakteristikama mogao dati više reprezentaciji Bosne i Hercegovine? Gledajući golu statistiku – teško. Punih 16 godina provedenih u reprezentaciji, jedan mundijal, 115 utakmica, 17 golova i ko zna koliko asistencija čine ga nesumnjivo jednim od najvećih fudbalera koje je Bosna i Hercegovina imala u svojoj istoriji. Međutim, svi znamo da jeste mogao više. Mnogo puta je u neobičnim i teško shvatljivim zamislima pojedinih selektora igrao na neprirodnim pozicijama, nezamislivim u klubovima iz kojih je dolazio na okupljanja reprezentacije, što je, bar tako kažu fudbalski znalci, umnogome sputavalo tog maštovitog igrača, smanjivalo njegov učinak i u konačnici mu nije dalo da pokaže svoje grandiozne domete. Imali smo mi, da se ne lažemo, i na selektorskoj poziciji ponekog Ronalda Kumana, nedokazanog i neshvaćenog stručnjaka maglovitih, neshvatljivih i neostvarenih vizija. Opet je žrtva bio Miralem Pjanić. Sad, na kraju jedne prekrasne fudbalske priče ostaje žal što nije doživio još neko veliko reprezentativno fudbalsko takmičenje i što mu je reprezentativna karijera ukrašena samo mundijalom u Brazilu. Ali to je najmanje njegova greška.
Ima ta fudbalska priča o Miralemu Pjaniću još jednu dirljivu dimenziju, koja se ovdje kod nas, ponekad podcjenjuje. Možda se u istoriji naše reprezentacije mogu pronaći tako veliki igrači, ali teško je pronaći tako velikog, a u isto vrijeme tako skromnog čovjeka kakav je Miralem Pjanić. Mogao je već na početku svoje grandiozne karijere birati reprezentaciju za koju će igrati, nesumnjivo bi postigao mnogo bolje rezultate… Ali nije. Odabrao je ovu našu zemlju i nas, ovakve kakvi jesmo, ponekad naopake i nezahvalne, u srdžbi spremne i da povrijedimo nekoga ko to ni najmanje nije zaslužio, pogotovo s tribina. Mogao je još svašta nešto da je otišao na neku drugu stranu, ali nije… Odabrao je nas.
Mnogo će još vode proteći dok shvatimo šta je Miralem Pjanić bio ovoj reprezentaciji. A kad o njemu u budućnosti budu pisali neki hroničari mnogo pismeniji od nas, pored one dimenzije fudbaskog čarobnjaka ostaće još jedna, ništa manje važna, ona koju je na početku naše priče nagovijestio Darko Đerić.
Miralem Pjanić je istinski gospodin, koji je svlačionicu dijelio sa najvećim ovovremenim svjetskim fudbalskim zvijezdama, a ipak je ostao skroman čovjek, koji nikad nije povisio ton, nikad nije napravio ništa neprimjereno na terenu, nije povrijedio bilo koga i nije se povlačio po raznim rubrikama medijskog žutila. Ukratko, živio je fudbalski život bez ijedne mrlje. Možda je u ovom našem vremenu bilo i većih fudbalera, ali većeg fudbalskog lorda i aristokratu u najboljem smislu te riječi teško je naći.
Na ovim našim prostorima za nešto iznimno dobro i vrijedno postoji narodna uzrečica – pet jezika govori. E, Miralem Pjanić je slika i prilika te poslovice jer doista govori pet svjetskih jezika.
Možda nam je ovaj fudbalski velemajstor u ovih šesnaest godina u reprezentaciji ostao ponešto i dužan – opet ne svojom greškom. Bilo bi dobro da je tako jer bi to značilo da će se nekad u budućnosti vratiti da nam, možda sa selektorske pozicije, izmiri taj dug i da nas učini sretnim i ponosnim. Ovakva fudbalska bajka, kao što je karijera Miralema Pjanića, jednostavno ne može završiti tek tako preko noći, kako je donio odluku da se oprosti od reprezentacije.
Neki od nas dali su sebi neobičnu slobodu – već sad slute da taj fudbalski dragulj ima još mnogo toga ponuditi našem nacionalnom timu.
Piše: Amir Sužanj/BHRT
