Foto: Screenshot
Prošlo je osam godina od debija bh. fudbalske reprezentacije na velikim takmičenjima i historijskog gola koji je postigao Vedad Ibišević…
Tačno u ponoć po našem vremenu, na slavnoj “Marakani” u Riju, sudac Žoel Agiljar iz Salvadora dao je znak da utakmica protiv velike Argentine, predvođene velikim Leo Mesijem, može da počne.
I danas se sa suzama u očima sjećamo te večeri, večeri koja je imala predivan uvod.
Rukometaši napravili uvod
Samo nekoliko sati ranije, muška rukometna reprezemtacija Bosne i Hercegovine je izborila plasman na prvo veliko takmičenje – Svjetsko prvenstvo u Kataru.
Izabranici Dragana Markovića su sa golom prednosti otputovali u Rejkjavik na megdan selekciji Islanda. Island je, ruku na srce, tada bio veliki favorit. Međutim, hrabri momci u bh. dresu su igrali požrtvovano do kraja.
Desetak sekundi prije kraja na semaforu je pisalo 29:29, rezultat koji je naš tim vodio u Katar. Islanđani su bili u napadu sa igračem više. Na sreću, napravili su pogrešku i slavlje je moglo da počne. Rukometaši su prvi put na jednom velikom takmičenju.
“Historijski dan za Bosnu i Hercegovinu”, govorio je u slavljeničkoj euforiji komentator Federalne televizije Dario Mehmedović, koji je zajedno sa stručnim konsultantom Halidom Demirovićem emotivno prenosio svaki trenutak utakmice iz Rejkjavika.
Slavlje je počelo, a šlag na tortu je tek trebao stići za par sati.
Trenutak koji smo sanjali
“A sada poštovani gledaoci u svojim stanovima, trgovima u Bosni i Hercegovini, ugostiteljskim objektima, svi ustanite i pozdravite himnu Bosne i Hercegovine na Marakani”, ushićeno je u mikrofon rekao komentator utakmice na BHT1 Velid Spaho.
Himna naše zemlje na svjetskom prvenstvu, koliko smo puta samo to sanjali, o tome misli pred spava je i s tom misli se budili.
Tih 60 sekundi koliko je otprilike trajalo intoniranje naše himne bio je šlag na tortu tog historijskog dana. I svašta nam je tada prolazilo kroz glavu. Nije moglo proći bez suza. Ali smo znali da smo konačno uspjeli.
Argentinci iskoristili našu tremu i jedan trenutak nepažnje naše odbrane
Dok je naša ekipa bila još pod emocijama, Argentina je povela. Messi je ubacio iz slobodnjaka, Kolašinac nespretno reagovao i poslao loptu iza leđa Begovića.
Kako je vrijeme prolazilo naš tim je igrao sve bolje. Messi je bio uspješno neutralisan od strane Muhameda Bešića, koji je od selektora Sušića dobio zadatak da doslovno “ganja” Mesija po terenu.
Nažalost, Messi je pokazao zašto je jedan od najboljih svih vremena. U 65. minuti je za djelić sekunde umakao Bešiću, iskoristio loše postavljanje naše odbrane i sa ruba kaznenog prostora savladao Begovića.
Bio je to signal za Sušića da nešto mijenja. Umjesto Mujdže je ušao Ibišević, Vedad Vedo Ibišević.
Čovjek predodređen za historijske golove
Sušić je protiv Argentine krenuo bez Ibiševića. U nešto opreznijoj formaciji 4-5-1 Džeko je bio jedini napadač, za razliku od kvalifikacija kada su Džeko i Ibišević zajedno “maltretirali” protivnike.
Momak iz Vlasenice je osam mjeseci prije svojim golom u Kaunasu odveo Zmajeve u Brazil. Bio je to historijski gol.
Historijska je bila i 85. minuta utakmice na Marakani. Senad Lulić je dodao u prostor, a tamo se našao i majstorski, u svom stilu snašao Vedad Ibišević. A ko bi drugi, nego “Vedator”, “Plavo oko”, “Plavooki bombarder”, kako ga je već u svojim tv prijenosima od milja nazivao legendarni Marijan Mijajlović.
Erupcija oduševljenja naše publike na stadionu i na svakom mjestu gdje se gledala utakmica. U komentatorskoj kabini haos. Spaho u delirijumu, legendarni Muhamed Konjić u suzama.
Sjetim se ponekad i Kaunasa i Marakane
Iako su Argentinci bili uzdrmani, nismo uspjeli do kraja izjednačiti. Svjetska javnost je bila oduševljenja igrom Zmajeva, a mi bili ponosni.
Nažalost, nepostojeći ofsajd i nesretni sudija sa dalekog Novog Zelanda udaljili su naš tim od osmine finala, ali to je neka druga priča.
15. oktobar 2013. i noć sa 15. na 16. juni 2014. godine ostat će uvijek u srcima svih Bosanaca i Hercegovaca. Ta noć u Kaunasu kada smo se konačno plasirali na veliko takmičenje i ta noć u Riju kada smo odigrali prvu utakmicu na velikom takmičenju će se zauvijek pamtiti.
Sudbina je htjela da dječak iz Vlasenice postigne dva najvažnija gola u historiji naše reprezentacije.
Osam godina poslije, Vedo Ibišević je u zasluženoj fudbalskoj penziji, Papeta Sušića smo otjerali, Edin Džeko se još drži, Miralema Pjanića isto tjeramo, dovodimo selektore sumnjivog kvaliteta iz inostranstva, liga nam je loša, a u rubrici “velika reprezentativna takmičenja” i dalje stoji samo Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine.
Sjetim se ponekad i Kaunasa i Marakane. Najčešće dok gledam kako se reprezentacija pati sa selekcijama koje smo nekad lagano pobjeđivali ili dok slavimo remije protiv osrednjih reprezentacija. Pobjeda je u zadnje vrijeme malo, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Kult reprezentacije je gotovo bio nestao. Nema više one euforije kada smo danima čekali da na terenu vidimo Vedu, Edina, Spahića, Misketa,…Ruku na srce, nismo kvalitetom jaki kao te noći na Marakani i one noći u Kaunasu.
Ali i dalje se nadamo. Nadamo se novim historijskim utakmicama i golovima. Novim Ibiševićima. Novim euforijama i nastupima na velikim takmičenjima. Nije nama strano da se nadamo, čekamo i sanjamo.
Ostaje nam da se sjećamo, do nekih novih Kaunasa i Marakana…
