Foto: Fond Memorijala KS
Piše: Ahmed Kulanić
Devedesete su po mnogo čemu oblikovale naše mišljenje, stavove, promišljanja, ali i naš cjelokupni odnos nas samih prema vlastitom narodu, prema drugima, ali i odnose unutar društva i društvene zajednice u najširem smislu. Kako razumijevamo „zabrinutost“ brojnih svjetskih i domaćih političara, akademske zajednice, njihovo „obećanje“ i proklamacije da su suverenitet i integritet neupitni, da su određene politike protivustavne, a ipak sagledavajući širu (globalnu) sliku, prilike i dešavanja oko sebe, zapravo shvatamo da su oni dnevno zabrinuti za svoje pozicije i vlastite interese koje vješto prikrivaju širim, društveno-korisnim i nadasve državnim interesima.
Promjene odnosa i balansa globalnih sila na međunarodnom planu, sve učestalije zloupotrebe pozicije moći velikih svjetskih sila, pojavu desničarskih pokreta i njihovo kamuflirano i upakovano djelovanje putem političkih stranaka, vraća sliku devedesetih pred oči bosanskohercegovačke javnosti – da ne treba strahovati, da je za rat potrebno dvoje, da mir nema alternativu i da vlada opće bratstvo i jedinstvo.
Dva su, naizgled nepovezana, a ipak komplementirajuća „događaja“ koja uveliko ruše brojne mitove naše povijesti devedesetih: Prvi, onaj sarajevske profesorice i akademske radnice koja povezuje i komparira dva potpuno isključiva događaja svodeći ih na (za nju istu) ravan – 1. mart i 9. januar prelomne 1992. godine. Čineći to sa ove vremenske distance od 32 godine, nakon brojnih naučnih radova, knjiga i studija, ali i brojnih živih svjedoka – direktnih učesnika navedenih događaja, pokušaj osporavanja procesa referenduma za nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine ne doima se ništa doli pokušaj nametanja vlastitog sebe u javni prostor.
O uzrocima i počecima rata protiv Bosne i Hercegovine i prije 9. januara postoje brojni radovi, studije i knjige, ali najekletantniji primjeri bi se mogli uvidjeti napadima na selo Ravno u Hercegovini, ali i javna prijetnja tadašnjeg predsjednika SDS-a Radovana Karadžića, a današnjeg osuđenog ratnog zločinca izgovorene još u oktobru 1991. godine za govornicom Parlamenta Republike Bosne i Hercegovine. Nadalje, sva ideja koja je stajala iza organiziranja državnog udara 9. januara 1992. godine, pretočena je u djelo 12. maja 1992. na šesnaestoj sjednici Skupštine tadašnje “Srpske Republike Bosne i Hercegovineˮ u Banjoj Luci i usvajanju Strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Dokument koji je bio master-plan brojnih zločina vojske i policije RS-a od ubistava, prisilne deportacije, uništavanja i oduzimanja imovine, zločina protiv čovječnosti, a čije provođenje u djelo je značilo genocid nad Bošnjacima, ne samo u Srebrenici, već i zločine u Prijedoru, Foči, Goraždu, Višegradu, Zvorniku, Bijeljini, i brojnim drugim gradovima.
Zašto je važno ovo podsjećanje u januaru 2024. godine?
Drugi događaj ili serija događaja upravo u januaru 2024. godine, dešava se zbog 9. januara 1992, a ne 1. marta iste godine. Ponekad bi akademski radnici trebali prošetati onim dijelom Bosne i Hercegovine sa kojeg su devedesetih godina „drugi i drugačiji“ bili masovno protjerivani, privođeni, ubijani, masovno strijeljani, zakopavani pa prekopavani po dva, tri, četiri i više puta. Zbog 9. januara: Tomašica, Pilica, brana Petrovci, Kozluk, Grbavci, Glogova, Partizanska kuća, Kamenica, kao i još više od 750 drugih masovnih grobnica su nastale. Deveti januar 1992. želio je samo jedan narod, druga dva nisu postojala u njihovim dokumentima i strategijama – već etnički čist i ekskluzivan teritorij. Prvi mart 1992. godine, po svim aktima bio je multietičan, općedruštveni proces i izraz slobodne volje više od 65 posto građana Republike Bosne i Hercegovine. Zvanične politike srpskog naroda su ga željele spriječiti iz njima ( a danas i nama) znanih razloga – strateških ciljeva srpskog naroda. Danas, trideset i dvije godine poslije, januar na teritoriji entiteta RS, protiče u duhu dokumenta zapisanog 1992. godine. Povratnici, heroji opstanka Bosne i Hercegovine, svakodnevno svjedoče i preživljavaju torture, doživljavaju javni i sistematski linč, brani im se osnovno pravo – sloboda govora, kretanja, življenja u njihovim domovima, na njihovim topracima. Uoči svakog 9. januara, brojni povratnici odlaze iz svojih domova u susjedni entitet da ne bi svjedočili masovnoj histeriji proslave onoga što im je donijelo i grobnice i logore i ubistva, a „odnijelo“ najbliže članove njihovih porodica.
Ako sa ove vremenske distance propitujemo odluke i dešavanja od prije trideset godina, onda bi trebalo da sa današnje vremenske distance sagledamo i posljedice istih.
Da li je neko svešteno lice izloženo kritikama ili sistemskim napadima medijskih servisa kao što je izložen glavni imam najvećeg povratničkog mjesta u prijedorskoj regiji – Amir Mahić?
Da li u povodu Dana nezavisnosti „pijane“ osobe provaljuju u domove sveštenih lica ili se puca pored vjerskih objekata? Da li se većinski povratnička mjesta drže u policijskoj izolaciji? Ko to zbog ugroženosti, prijetnji, zabrane javne riječi i kritike, napusti neki grad tokom obilježavanja Dana nezavisnosti? Da li probosanskohercegovački političari organiziraju parade i slavlja uz vatreno oružje da zastraše povratnike ili to čine oni koji svoj put 9. januara obznaniše, a isti započeše dosta prije toga? Selektivan pogled i pristup nanosi upravo najveću štetu, jer selektivnošću doprinosimo ukupnom povijesnom revizionizmu koji je uveliko prisutan na ovom podneblju. Izolovano i van kontekstulano promatranje historijskih događaja i dešavanja, barem u društveno-historijskim naukama, nije moguće. Ono pored samog teksta iziskuje poznavanje i povoda i uzroka i konteksta.
