Foto: Anadolija
Piše: Vildana Selimbegović
Bakir Izetbegović voli podsjetiti kako je njegovog oca Aliju, samo dan prije smrti, a umro je 19. oktobra 2003. godine, posjetio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. On je u njemu, tumači nam u tim prilikama, “prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu je u amanet brigu za Bosnu i Hercegovinu”, ne propuštajući reći kako “Erdoğan itekako dobro nosi taj amanet”. I sam se turski predsjednik, naročito na samitima na kojima dominira islamski svijet, prisjeća “amaneta koji je preuzeo”. Po njemu, Alija mu je na smrtnoj postelji kazao: “Tayyip, vi ste potomci sultana Fatiha, ovaj prostor je vama u amanet, zato ga čuvajte”, što je “obaveza da nikada ne ostavimo Mostar, Drinu i sultan Fatihovu džamiju”, spomenike koji su “kruna naše civilizacije”. Upravo je ta naša civilizacija nerijetko korištena kao krunski dokaz – pazi sad – protiv SDA, kojoj su, naročito nakon smrti još jednog partijskog lidera, Sulejmana Tihića, učitavane ambicije islamizacije cijele zemlje. Nije se Izetbegović Sin naročito otimao, ne krijući da mu godi prijateljstvo s Erdoğanom, s kojim je običavao intenzivirati relacije u predizborna doba, a porodično prijateljstvo je zapečaćeno i kumstvom.
Džaba su novinari svih ovih godina problematizirali Erdoğanovo shvaćanje amaneta, podastirući podatke o daleko značajnijim turskim ulaganjima u Srbiju nego u našu zemlju. Kao kontraadut najčešće je korišteno obećanje o autoputu Beograd – Sarajevo, a turski predsjednik se pominjao i kao faktor famoznog Daytona 2, nazivanog Bečkim kongresom, pa nikom valjda i ne treba jasnija aluzija. Posljednjih mjeseci Erdoğanu se počeo pripisivati još jedan angažman: u vazda dobro obaviještenim sarajevskim kuloarima plasirana je priča o večeri na kojoj bi baš on promiješao političke karte u BiH. Kao glavni gosti najavljivani su srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, a od domaćih snaga lideri SNSD-a i SDA Milorad Dodik i Bakir Izetbegović, kojima se trebao pridružiti i lider HDZ-a Dragan Čović, no ovaj treći nije bio zicer, s obzirom na to da je s Dodikom u dnevnom kontaktu?! Kolokvijalno prozvana posljednjom večerom – prema tim mahalskim izvorima – pojela bi aktualnu državnu koaliciju i kao dezert servirala novu/staru kombinaciju nacionalnih vođa. Kao i sve domaće političke kuhinje, ni ova naravno nije nudila čak ni primisao na dan poslije, jer kakva bi to kuhinja bila kada bi se još i strategijom bavila.
Kako god, najavljivani spektakl očekivao se u Antaliji, kao savršenoj prilici da događaj dobije i internacionalni obol. Šta reći do da spektakl u Antaliji nije izostao. Istina, scenarij je na kraju pretrpio silne izmjene, ali i pokazao ko je gdje na Erdoğanovoj listi prioriteta i još važnije – ilustrirao gdje je Bosna i Hercegovina na turskoj mapi svijeta. Zato, krenimo redom: cijelo je Predsjedništvo naše zemlje bilo na Diplomatskom forumu u Antaliji, bio je i ministar spoljnih poslova, a samo je Željka Cvijanović imala dvostruku ulogu – osim kao članica državnog vrha BiH, bila je i u pratnji entitetskom predsjedniku Miloradu Dodiku na njegovim važnim sastancima s ruskom i mađarskom delegacijom. Otkud Dodik među diplomatama, pitanje je koje samo naivni mogu uvrstiti na listu onih od milion dolara. U Antaliji su, naime, glavne zvijezde uz domaćina bile vedete Rusije i Mađarske, Putinova uzdanica Sergej Lavrov i glasnogovornica Marija Zaharova, te mađarski premijer Viktor Orban u pratnji svog ministra Pétera Szijjárta. Evropsku uniju je reprezentirala stara Dodikova prijateljica Angelina Eichhorst, koja – ako se i ovaj put vidjela s predsjednikom RS-a – nije zadovoljila ni kriterije njegovih medija da bi bila zastupljena u prenosu iz minuta u minut, kako je samit tretiran na poluprivatnom emiteru SNSD-ovog lidera RTRS-u. Srbiju je zastupao muzički adut Ivica Dačić: koliko su se poklonici srpskog sveta osjećali svoji na svome, svjedoče paneli na kojima je srbijanski ministar imao potrebu polemizirati sa našim (Dino Konaković mu nije ostao dužan), a možda još i više ambicija gospođe Cvijanović da i moderatorici objasni kojim redom i kako treba postavljati pitanja. S Cvijanovićkom su na panelu bili i predsjedatelj Predsjedništva BiH Željko Komšić i član Predsjedništva Denis Bećirović, zbog kojeg je i reagirala, valjda plašeći se da bošnjački član državnog vrha ne razobliči politiku njezina šefa.
Predsjedništvo BiH se, po Bećirovićevom svjedočenju, na susretu s turskim predsjednikom fokusiralo na NATO-put naše zemlje, barem u dvotrećinskoj većini, a na marginama samita je i ostalo na margini, gdje su se sastali s izvršnom direktoricom u Evropskoj službi za vanjske poslove kojoj su zahvalili na posvećenosti BiH. I ministar Konaković je iskoristio priliku da Angelini Eichhorst još jednom potcrta usaglašenost spoljne politike naše zemlje sa onom Evropske unije, ne obazirući se na Dodikovu paralelnu diplomaciju i ostavljajući joj, očito, na volju da se u nju uvjeri vlastitim očima. A imalo se šta vidjeti: Dodik je – po poretku RTRS-a – imao važne sastanke “s Lavrovom, Zaharovom i Erdoğanom”. S ovim posljednjim ključna tema je bio autoput i projekti RS-a, te kakva je njemu prihvatljiva BiH, po Dodikovom shvatanju sastanka, a po Direkciji za komunikacije Turske razgovarali su o ekonomskoj saradnji i realizaciji ranije započetih projekata. S Lavrovom su razmijenjena odavno usaglašena mišljenja o odnosima Rusije i Zapada, uz žalbe na Bošnjake, opet zbog gasovoda, i naravno divljenje Putinu, kojeg nije manjkalo ni na pripremnom sastanku Dodika i Cvijanović. Da bi dobacili do Lavrova, ovaj je dvojac brifirala Zaharova, a poslije Lavrova nastupila je Ambasada Rusije u BiH da nam kaže kako je u Antaliji konstatirano “zlonamjerno i nezakonito miješanje Zapada” u kontekstu aktuelne političke situacije u BiH.
I dok mediji u RS-u u prvi plan ističu “bilateralne odnose Turske i RS-a”, strateški važne za “vidljivost Srpske na međunarodnom planu” i značaj njezine uloge u “omekšavanju udara i pritisaka sa Zapada na RS i njegovo rukovodstvo”, analitičari su nepodijeljeni kako u manjem bh. entitetu tako i u Srbiji. Dodikov boravak u Antaliji, naime, tretira se kao posebno težak jer je turski predsjednik protiv uplitanja stranog faktora (čitaj: Zapada) i pokazuje želju da sa RS-om i Srbijom surađuje “suprotno istorijskom iskustvu i ustaljenom narativu da Turci u svemu podržavaju Bošnjake”. Ima ih koji idu i korak dalje ocjenjujući da je “ma koliko to čudno zvučalo, Republika Srpska, predsjednik Dodik jedini sagovornik Turske u kojeg mogu da imaju povjerenje”, a to se povjerenje kapitalizira kroz najavu projekata “u Srpskoj i Federaciji BiH”, ali jednako tako i u zaštiti koju Turska, članica NATO-pakta, može pružiti RS-u i biti korektivni faktor, nešto slično onoj vrsti podrške kakvu u EU igra Mađarska i Orban, objašnjava se, i za RS i za Srbiju.
Šta to znači za Bosnu i Hercegovinu, nije teško pogoditi. I nije čak ni epohalna novost, već potvrda onog što godinama gledamo. A najmanje je turski žal za SDA. Zapravo je riječ o tome da Erdoğan itekako dobro nosi onaj amanet, BiH gleda kao pašaluk, a s obzirom na to da mu evropske vrijednosti nisu naročito bliske, nije mu mrsko spašavati Dodika od Zapada. Bakiru ostaje kum, a Bošnjacima nauk o amanetu. Onaj Erdoğan kojem se Alija obraćao na smrtnoj postelji daleko je od ovog današnjeg. Kao, uostalom, i ona i današnja SDA.
Izvor: Oslobođenje
