Foto: OHR
Ima jedna narodna poslovica na ovim našim prostorima još od vremena Austrougarske. Kaže – Švabin lagum je na dugu fitilju. Za ove nove generacije visoke tehnologije, koje nisu imale priliku da se sastanu sa davno zastarjelim rudarskim vokabularom, nužno je pojasniti kako je lagum jezikom rudara štap eksploziva kojim se razbijaju ili odvaljuju dijelovi rude koja se kopa ili naprosto kamenja u procesu izgradnje nečega. U figurativnom smislu, ova poslovica je potvrda stare, dokazane istine kako Nijemci, pogotovo njihovi stručnjaci raznih profila, u svaki posao ulaze tako što će sve dobro pripremiti, osmisliti i isplanirati kako bi sigurno, neizostavno – ziher – na kraju tog procesa dobili željeni rezultat zbog kojeg su i otpočinjali taj posao.
Taman kad smo vremenom počeli vjerovati kako je svaki Nijemac takav, od Gotliba Dajmlera i Karla Benca do Jirgena Klopa – sistematičan, precizan, vizionarski usmjeren, sa pobjedničkim mentalitetom i istančanim smislom za procjenu i nepokolebljiv – shvatismo na svojoj koži da smo možda u dubokoj zabludi. Utrpaše baš nama jednog koji, kako tvrde mnogi nimalo neozbiljni ljudi, ne pokazuje da ima laguma, ni fitilja, ni plana, ni vizije, ni sposobnosti procjenjivanja. Možda je on i bio k’o ostali Nijemci, ali se za vrlo kratko vrijeme, da baš ne kažemo munjevito, potpuno uklopio u naš balkanski mentalitet u kojem je krajnji domet i smisao bavljenja politikom, i domaćom i međunarodnom, da se što duže traje na funkciji.
Helem, taj Nijemac se ubrzo nađe u tragikomičnoj situaciji – dok ga jedni ne priznaju i smatraju ga običnim građaninom, turistom na malo dužem putovanju u našoj zemlji koji nije dobrodošao u jedan dio zemlje, omalovažavajući ga na svakom koraku, drugi ga optužuju da je sve ono što je napravio u drugom dijelu zemlje toliko štetno i kontraproduktivno da je bolje da ništa nije ni radio.
Kristijan Šmit je, čujemo u reakcijama koje sustižu jedna drugu, neslavnim otkazivanjem svoje posjete Banjaluci u sedmici iza nas potpuno srušio i posljednje ostatke svog kredibiliteta i obesmislio sopstveno postojanje i OHR. Omogućio je Miloradu Dodiku i političkim snagama koje od početka potkopavaju Šmitovu diplomatsku misiju, da u javnosti proglase veliku, monumentalnu pobjedu, ne samo protiv Šmita, nego protiv cijele međunarodne zajednice, odnosno onog njenog velikog dijela koji je u političkom sukobu s Rusijom. Kako god neko tumačio njegovu odluku da, kako kaže, ne učestvuje u režiranoj predstavni političkog vrha Republike Srpske, za javnost oba entiteta Šmit je demonstrirao nespremnost da se suoči sa institucijama koje predvodi Milorad Dodik – na ovim prostorima to se uvijek zvalo kukavičlukom – demonstrirao je nepostojanje bilo kakve vizije u vremenu kad destruktivne aktivnosti i secesionističke težnje dostižu vrhunac i pokazao nemoć međunarodnih krugova koji ga deklarativno podržavaju. Ukratko, obesmislio je sve što je bar dosad činilo OHR i pokazao da se međunarodna zajednica raspala u bosanskohercegovačkom političkom čvoru nakon što je više od decenije djelovala bez vizije i programa, ostavljajući samo prazan utisak da nešto radi ovdje, nadomak kraja svijeta. Zaboravljajući staru mudrost da će ljudi prije poštovati ludaka nego slabića, Kristijan Šmit je ispustio konce, podlegao huliganskoj kampanji i širom otvorio vrata secesionističkim projektima. Gdje se tu uopšte uklapaju stalne poruke podrške OHR-u iz američke, njemačke, britanske, francuske i drugih ambasada uticajnih zemalja? Ništa u ovom ludilu više ne pokazuje ni tragove zdravog razuma, a prošlost opasno i izazivački prijeti da nas ponovo sustigne kad god poželi.
