Foto: Oslobodjenje.ba
Hadžira Sućeska ispostila je i ispraća 86. ramazan. Ova hrabra, prkosna i ponosna starica posti dokle god joj sjećanje seže u prošlost, a uz rođenja djece, najljepša sjećanja su vezana za bajrame. Samo kada ibadeti, njenu dušu napuštaju tuga, samoća, očaj i zebnja, a nasele se vjera, mir i spokoj.
Nema bliskosti
– Ni ramazani, ni bajrami nisu kao što su nekada bili. Nema više skromnosti, bliskosti i topline. Gubi se sve što su ramazani i bajrami bili, porodica, zajednica i humanost, kaže nana Hadžira. Na svijet je donijela četiri sina, četiri sokola. Hadžiri se danas utroba raspada od boli za njima. Ali ni tu, kao ni porođajnu muku, ne vidi niko. Pomirila se ova majka sa Božijim određenjem.
– Allah ih je dao i uzeo. Ponosna sam što su mi na Allahovom putu otišli. Ostala sam mlada udovica nakon smrti oca svoje djece Asima Arnautovića. Djecu je na pravi put izvela, hljeb im u ruke dala. Dvojica se i oženili, po troje djece imali. Hadžira se u međuvremenu ponovo udala za Šahina bega Sućesku, koji je njenim sinovima bio kao otac. Hadžira je okupljala porodicu oko sebe, čuvala ognjište i djecu podizala. Šahin je vrijedno radio u Žepi i svi su ga voljeli. Niko slutio nije kakvo zlo se nadvilo nad BiH, koliko ognjišta će ostati pusto i koliko majki će zaplakati.
– Na početku rata smo suprug i ja odvedeni u logor. Sinovi su ranije otišli, nisam ništa znala o njima, ali sam znala da su na pravom putu, srce mi je tako govorilo. Srce moje je osjećalo zebnju, ali nadala sam se da će mi bar jedan ostati živ. Dvije godine sam u logoru svjedočila najsvirepijim ubistvima, silovanjima i iživljavanju. Svakodnevno su odvodili zarobljenike na strijeljanje, u živi zid i kada je došao red na nas, jedan komšija je rekao da je moj muž svima pomagao, da je najbolji čovjek u našem kraju. Prisjetio se komšija koliko je moj suprug radeći kao trgovac nahranio gladnih i rekao je da ćemo mi ići na razmjenu. Razmijenjeni smo na Mostu Suade i Olge 1994. i došli u Sarajevo. Dočekali su me svi, snahe, unučad, sestra, a moje djece nema, nijednog sina nema. Tada sam saznala za sudbinu mojih sinova, za moju sudbinu, prisjetila se Hadžira.
Ne zna, kaže, kako je preživjela, ni kako danas živi.
Jaka i ponosna
– Nema mojih sokolova da mi otvore vrata. Niko me više ne zove mama, a četvero djece sam rodila. Ali, zahvalna sam Allahu dž.š. na svakom određenju. Klanjam i postim od sedme godine. I ovaj ramazan je bio prilika da se približim džennetu i provela sam ga u ibadetu. Molim Allaha dž.š. da nas učini boljim ljudima, da nam sačuva domovinu, da se vratimo porodici i istinskim vrijednostima. Voljela bih da omladina malo lakše živi, poručila je Hadžira, koja je pronalazila način i u logoru da padne na sedždu i zahvali Gospodaru na svakom određenju, da smiri svoje srce i nahrani dušu. To čini i danas ova stamena i jaka, ponosna i prkosna, topla i mila majka četiri šehida Adema, Nusreta, Zaima i Ćamila.
