Foto: BHRT
Na putu prema Istanbulu, na samoj granici Bugarske i Turske, postoji gradić zanimljivog naziva – Kapitan Andreevo. To je, ustvari, veće selo sa benzinskom pumpom i nekoliko prodavnica, 6-7 kilometara iza Svilengrada, posljednjeg pravog grada na bugarskoj teritoriji pred granični prelaz Kapikule. Smješteno je uz obalu istorijski čuvene rijeke Marice (Maritza), samo nekoliko kilometara od tromeđe između Bugarske, Grčke i Turske.
Već sa glavne saobraćajnice prepoznaje se ornamentika burne prošlosti tog područja, gdje su se sudarale razne vojske i pomjerale granice kako je ko kroz istoriju bio u snazi. Tu su, uz čoporke današnjih privatnih kuća prikačenih za uske neugledne uličice , i ostaci nekadašnjih malih vojnih utvrđenja, udubljenja prilično pravilnog oblika, koja su, prema svemu sudeći, rovovi zarasli u korov i šiblje, razna skladišta i oronule barake realsocijalističkog izgleda. U neposrednoj blizini, rasuta na nekoliko mjesta, stoje groblja sa spomenicima i nadgrobnim oznakama različite starosti, svjedočeći o tome kako su nekad, kroz vijekove, u tom dijelu Evrope bili jeftini ljudski životi.
Ko bi znao zašto, ali baš u toj neuglednoj naseobini zastaju svi mogući autobusi na redovnim linijama, koji iz balkanskih zemalja prevoze putnike prema Istanbulu. Prođu tolike prave gradove, od Čačka, Kraljeva, Niša, Sofije, Plovdiva, pa sve do Svilengrada i nigdje se ne zaustave duže od desetak minuta, ali u Kapitan Andreevu pauza je neizbježna i svima dobrodošla.
Bosanka Maida Džumhur nastavila svoje školovanje u Turskoj: U Izmiru je sve na dohvat ruke
Zašto bi baš tu stajali kod toliko poznatih gradova, zapitaće se svaki sabran čitalac? E, u tome i jeste bit cijele priče.
Čim autobus siđe s glavnog druma i napravi polukrug na staroj i zapuštenoj cesti obrasloj šibljem, putnici se nađu pred čudnim zdanjem. U maloj prizemnoj kući, bolje reći baraci sa pravim seoskim dvorištem, smještena je mala trošna trgovina mješovite robe kakva se mogla vidjeti i u našim selima sedamdesetih godina prošlog vijeka. Ovaj granap je, međutim, po mnogo čemu jedinstven. U njemu se vrte sve moguće balkanske valute, šta kome odgovara. U svako doba dana pred radnjom se smjenjuju autobusi iz raznih zemalja, pa su u „prometu“ bosanske marke, srbijanski dinari, bugarski levi, turske lire, ruske rublje, euro, dolar, franak… Šta god neko donese, sve je ravnopravno i dobrodošlo, a njegov vlasnik nekim nepogrešivim unutrašnjim digitronom preračunava kurs dobro pazeći da niko ne bude oštećen. Putnici namjernici kupuju hljeb, paštete, čokolade, bombone, napolitanke, vodu, sokove, kao da su kod svoje kuće, a vlasnik im ostavlja mogućnost da biraju u kojoj valuti će im vratiti kusur. „Pazar“ funkcioniše nepogrešivo poput londonske berze i niko se ne boji da će biti prevaren, svako svakog razumije i svi su zadovoljni.
Na tom mjestu je obavezna pauza za objed, nije važno koje je doba dana ili noći. Dok se vozači i osoblje autobusa tokom objeda iza paravana u samom granapu dogovaraju s vlasnikom radnje šta bi mu trebalo dopremiti u povratku, jasno se osjeti da „gazda“ uživa neograničeno povjerenje vozačkih ekipa. Oni njemu razmjenjuju valute, a on njima priprema sitnice za nastavak puta. Za to vrijeme putnicima je ostavljeno na volju hoće li uživati u seoskom ambijentu dvorišta, gdje na jeftinim plastičnim klupama drijemaju krupne mačke, ili će to vrijeme iskoristiti da kupe razne slatkiše u radnji ili da prosto razgledaju njenu interesantnu unutrašnjost. Uslužni vlasnik pobrinuo se i za umorne putnike, koji su se cijelu noć, sklupčani na sjedištu, vozili kroz bugarska prostranstva. Dok se tiskaju oko uskog toaleta čekajući na red, mogu sebi pripremiti kafu „na račun kuće“ – instant kafa i kuhalo su tu, nadohvat ruke, pa oni kojima je ostalo još ponešto snage nakon neprospavane noći, imaju na raspolaganju sve što im je potrebno.
Frizer iz Viteza već petu godinu prvačićima poklanja besplatno šišanje
Prava je misterija kad vlasnik granapa spava… i da li uopšte spava. Nije važno je li rano jutro ili gluho doba noći, on je uvijek na svom mjestu, ni pretjerano ljubazan ni srdit, ni naspavan ni umoran, ni svež ni zapušten, ali uvijek na usluzi putnicima, koji u njegovom dućanu doista osjete dah odmora nakon dugog puta. U toj „eksteritorijalnoj zoni“, koja živi po nekom svom posebnom ritmu dolaska i odlaska autobusa i putnika, vlada neobična, „spontana“ demokratska atmosfera. Bošnjaci, Srbi, Bugari, Turci, Makedonci, Albanci i državljani drugih zemalja susreću se, mimoilaze, razgovaraju i kupuju, a da niko nikome ne smeta. Valute se obrću i razmjenjuju, berza se nikad ne zatvara, tržište besprijekorno funkcioniše, snabdjeveno je svime što je jednom putniku potrebno, i to bez ikakvih konvencija, agendi, parlamenata i institucija. I sve to u jedva tridesetak kvadratnih metara živopisne seoske prodavnice…
Izvor: BHRT/Amir Sužanj
