Ilustracija: Pixabay
Kakve sve posljedice može izazvati stres?
Francuski pisac i filozof Michel de Montaigne je još u 16. vijeku tvrdio da – sjećanja najviše fiksira želja da ih zaboravimo, što je posebno izraženo kod neprijatnih sjećanja koja nas uznemiravaju.
Neprijatna sjećanja su rezultat djelovanja različitih stresogenih događaja – TRAUMA – gdje traumu definišemo kao zastrašujuću situaciju u kojoj postoji značajna mogućnost povrede ili smrti, pri čemu osoba može biti direktan učesnik ili posmatrač događaja, objašnjava za portal N1 dr Nataša Šikanić, psihijatar i psihoterapeut.
„Neku vrstu traume odnosno traumatskog iskustva smo svi doživjeli. Niko nije imun na djelovanje traumatskog događaja, nevezano da li se radi o ”malim ili velikim traumama” (small T or Big T), kaže dr Šikanić.
Dodaje da u male traume bi spadali događaji svakodnevnog življenja koje doživljava skoro svaki čovjek, a koji čine da se osjećamo nesigurno, nevoljeno, bez kontrole ili nade (poniženja, neuspjesi, gubici bilo koje vrste, događaji u porodici, braku, na poslu, u saobraćaju i sl.).
U velike traume spadaju iskustva koja je neophodno dijagnostifikovati kao posttraumatski stresni poremećaj, dakle događaji koji su intenzivni i događaju se rijetko i koje osoba doživljava kao životno ugrožavajuće (zlostavljanje/nasilje, rat, prirodne katastrofe/poplave, zemljotresi, uragani, migracije, bolest, gubitak voljene osobe, požari…).
„Vrsta traumatskog događaja podriva naš bazični osjećaj sigurnosti i postavlja pitanje da li je “svijet” dovoljno bezbjedno mjesto, da li nas vreba neka opasnost iza svakog ćoška, da li ću se ikada više osjećati sigurno“, kaže sagovornica portala N1.
Ona navodi da koliko god breme traume bilo veliko, mi posjedujemo kapacitete i prirodne odbrane da ove situacije pobijedimo, prevaziđemo, povratimo osjećaj sigurnosti i izdignemo se ponovo. Strah i nesigurnost leže u osnovi traumatskog doživljavanja.
Relacione traume
„Neke od najčešćih trauma jesu relacione traume, odnosno traume koje su nastale u odnosu sa drugima. To mogu biti traume u odnosu sa roditeljima, u smislu zanemarivanja, kritikovanja, zlostavljanja, odbacivanja, nedostatka ljubavi i pažnje, toksični odnos sa partnerom (kontrola, ljubomora, zlostavljanje, verbalna i fizička agresija), vršnjacima (zlostavljanje, podsmjevanje, zadirkivanje…), mobing na poslu…”, objašnjava dr Šikanić.
Ona ističe da u takvim toksičnim odnosima gdje postoji čitav niz uznemirujućih i traumatičnih situacija stvaramo iracionalna uvjerenja o sebi, da nismo dovoljno dobri, da nismo vrijedni ljubavi, da smo bespomoćni, neadekvatni, bezvrijedni, da zaslužujemo samo loše stvari, da ne možemo da zaštitimo sebe itd.
„Ta uvjerenja mogu biti jaka i možemo prilično vjerovati u njih, a ukoliko se ne poradi na takvim traumama one mogu rezultirati na različite načine, izazivajući anksioznost i depresiju, panične napade. nedostatak samopouzdanja, možemo nastaviti da pravimo pogrešan izbor partnera misleći da ne vrijedimo i da ne zaslužujemo ljubav itd“, navodi naša sagovornica.
Postraumatski efekti
„Poslije doživljene traume – posttraumatski efekti u značajnoj mjeri oblikuju naše živote i psihološko funkcionisanje. Kod nekih ovi događaji se brzo integrišu i ostavljaju samo blijed trag, dok je kod drugih svakodnevno funkcionisanje značajno prebojeno i pod snažnim uticajem traumatskog događaja, ponekad i 20-30 godina poslije“, ukazuje psihijatar.
Dr Šikanić dodaje da poslije doživljene traume neće svi razviti psihijatrijski poremećaj. Najveći broj ljudi će se ubrzo oporaviti, dok će samo manji broj razviti posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), 7-8% (procenat je i veći u specifičnim populacijama – policajci, vojnici…). PTSP u značajnoj meri narušava kvalitet života i svakodnevno funkcionisanje.
Posljedice stresa
„Posljedice stresa mogu biti male frustracije, ali i značajni psihološki i tjelesni zdravstveni problemi. Naša sposobnost da se uspešno nosimo sa stresom zavisi od složene međuigre između strukture ličnosti, mentalnih/psiholoskih procesa i naše okoline, uključujući i ljude oko nas“, objašnjava naša sagovornica.
Dr Šikanić dodaje da prilikom doživljavanja katastrofe, moramo razlikovati neposredne i prolongirane reakcije. Reakcije na traumatske i katastrofične događaje su brojne i različite i može se reći da ih ima koliko i ljudi na svijetu, ali se ipak mogu izdvojiti neke opšte karakteristike.
„Neposredno nakon katastrofe osoba je uznemirena, agitirana, dezorganizovanih misli, slabe koncentracije, ne “drži je mjesto”, u panici, stuporozna, utrnuta, zaleđena, disocirana-osećaj otupljenosti, utrnulosti, odsustvo emocionalnih reakcija, djelimična svjesnost okoline, derealizacija i depersonalizacija. Ne sreću se svi ovi simptomi kod jedne osobe već kombinacije. Ovi simptomi su prolazni i kratkotrajni, bazični resursi osobe se kasnije regenerišu i traumatski događaj ne ostavi posljedice“, ukazuje psihijatar.
Ona dodaje da kod manjeg procenta osoba razvijaju se različiti psihološki i tjelesni poremećaji. Najčešći sa stresom povezani poremećaji su akutne reakcije na stres, PTSP, psihosomatski poremećaji…
Dijagnoza
„Da bi postavili dijagnozu PTSP-a potrebno je da je osoba doživjela/bila izložena traumatskoj situaciji – direktno ili kao posmatrač, da je situacija bila preteća i mogla da utiče na psihološki i fizički integritet osobe, u smislu prijetnje da će doći do povređivanja ili smrti, kako same osobe, tako i osoba u okolini“, ističe dr Šikanić za N1.
Dodaje da tokom traumatske situacije osoba doživljava intenzivan strah, užas, i bespomoćnost (kod djece se to moze ispoljavati dezorganizovanim i agitiranim ponašanjem). Kasnije osoba stalno ponovo proživljava situaciju u vidu intruzivnih dnevnih sjećanja (“flashback”), javljaju se ponavljani uznemirujući snovi o događaju, uz povremeno ponašanje kao da se traumatski događaj sada događa.
„Javljaju se intenzivne psihološke reakcije na simbolične predstave događaja ili simbolička podsjećanja. Ponašanje izbjegavanja stimulusa koji su udruženi sa traumom, uz otupljenost u reakcijama koje nisu u vezi sa traumom, je takođe sastavni dio ovog poremećaja (izbjegavaju se aktivnosti, ljudi, mjesta koji su u vezi sa traumom, postoji nemogućnost prisjećanja važnih aspekata traume, snižen interes i učešće u uobičajenim životnim aktivnostima, osjećaj otuđenosti i odbačenosti, osjećaj uskraćene budućnosti). Povišeno uzbuđenje (hiperarauzal) koje nije bilo prisutno pre traume se ispoljava kroz nesanicu, iritabilnost, nervozu, izlive bijesa, teškoće u koncentraciji, nemogućnost usredsređivanja pažnje, prenaglašene reakcije“, naglašava psihijatar.
Posljedice
„Osobe koje razviju sa stresom povezane poremećaje često ispoljavaju pojačan zamor, česte glavobolje, bolove u grudima, druge bolne sindrome, različite kardiovaskularne i gastrointestinalne smetnje, uz snižen imunitet, gojaznost, poremećaj u radu štitne žlijezde. Često sebe smatraju nedovoljno tjelesno zdravim, a nerijetko se razvijaju različiti oblici somatizacije – brojni somatski simptomi koji su rezultat psihološkog stanja, bez objektivnog tjelesnog oboljenja, a zbog čega često traže pomoć ljekara. Ponekad kao posljedica traume se razvija sekundarni alkoholizam, zloupotreba supstanci i lijekova, zloupotreba cigareta i sl“, objašnjava sagovornica za N1.
Dr Šikanić ističe da je veoma kompleksno pitanje ko će razviti posttraumatski poremećaj poslije izaganja traumatskoj situaciji.
„Što je stresor za jednu osobu za drugu nije, ukoliko različite osobe posmatraju isti događaj imaju različite reakcije na njega. Krucijalnu ulogu imaju individualne reakcije. Mnogi ljudi učestvuju u ratu ili prirodnoj katastrofi pa ne razvijaju svi psihološke poremećaje. Pretraumatski rizikofaktori bi bili struktura ličnosti, istorija traume u djetinjstvu i ranom odraslom periodu, mentalno zdravlje, psihobiološki i genetski faktori“, objašnjava psihijatar.
Prema njenim riječima, posle katastrofičnog/traumatskog iskustva, kod najvećeg broja ljudi dolazi do povlačenja simptoma i povratka na prethodni nivo funkcionisanja. Ukoliko se to ne dogodi, i primjetimo gore opisane simptome, znači da se trauma nije spontano razriješila već je došlo do formiranja nekog sa stresom povezanog psihološkog poremećaja koji je potrebno liječiti što pre. Osobu je potrebno uputiti psihijatru/psihoterapeutu, koji će primijeniti neki od adekvatnih načina lečenja.
Liječenje psihotraume
„Jedna od najefikasnijih psihoterapijskih metoda, za liječenje psihotraume je EMDR (Eye movement desensitization reprocessing) – terapija reprocesiranja uz pomoć očnih pokreta, a uz to se često koriste bilateralna taktilna i auditivna stimulacija. Pomoću ove terapije reprocesiraju se traumatska sjećanja, emocije i uvjerenja koja osobi pomažu da se vrati na premorbidni nivo funkcionisanja. EMDR se bavi emocijama, fizičkim senzacijama, stavovima, ponašanjima, a čineći to, osoba je u stanju da osjeti radost i ljubav, da se veže, poveže i osjeća dobro po pitanju sebe“, objašnjava psihijatar.
Dodaje da sve procedure obuhvataju prošlost, sadašnjost i budućnost, s obzirom da se sadašnji psihološki problemi shvataju kao posljedica neadekvatno obrađene i sačuvane memorije traumatskih iskustava.
Um može da izliječi psihološke traume
“EMDR terapija pokazuje da um zapravo može da se izliječi od psihološke traume kao što se tijelo oporavlja od fizičke traume. Kada posječete ruku, vaše tijelo radi na zarastanju rane. Ako strani predmet ili ponovljena povreda iritiraju ranu, ona će se zagnojiti i uzrokovati bol. Kada se posljedica ponovljene povrede ukloni, zarastanje se nastavlja“, kaže psihijatar.
Dr Šikanić kaze da EMDR terapija pokazuje da se sličan redoslijed događaja dešava sa mentalnim procesima. Sistem za obradu informacija u mozgu se prirodno kreće ka mentalnom zdravlju. Ako je sistem blokiran ili neuravnotežen uslijed uticaja uznemirujućeg događaja, emocionalna rana se zagnoji i može izazvati intenzivnu patnju. Kada se blok ukloni, zarastanje se nastavlja. Smatra se da se izuzetna efikasnost ovog metoda nalazi u direktnom efektu na moždane neurofiziološke mehanizme.
„Takođe, efikasan način liječenja je i primjena kognitivno-bihevioralnih psihoterapijskih metoda. Koji način liječenja će biti primjenjen zavisi od osobe i procjene stručnjaka“, navodi dr Nataša Šikanić, psihijatar, EDMR psihoterapeut.
