Pjesnikinja Alma Imamović rođena je 1978. godine u Tuzli, gdje je završila osnovnu i srednju Medicinsku školu. U Banjoj Luci završila je Zdravstveni fakultet. Po zanimanju je diplomirana medicinska sestra. Zaposlena je na Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla. Piše prozu i poeziju. Autorica je pjesama u dvije međunarodne zbirke poezije.
Alma Imamović je i dobitnica književne nagrade “Musa Ćazim Ćatić” za 2021 godinu. Do sada je objavila dvije zbirke pjesama pod naslovima “Bar jednom da mi se diviš” i “Ako te zaboravim”.
Upravo je zbirka poezije “Ako te zaboravim” promovisana prije par dana u Tuzli što je bio i jedan povoda za razgovor sa Almom.
- Video reportažu sa promocije pogledajte OVDJE.
Alma nam je u razgovoru, između ostalog, otkrila da je pisanje njena velika ljubav još od školskih dana te da trenutno radi na svom prvom romanu koji će, nada se ona, uskoro ugledati svjetlo dana.
Dugo godina pišete poeziju i prozu. Kada ste otkrili u sebi dar za pisanje?
– Često sama sebe pitam kada sam zapravo otkrila “to nešto” u sebi što zovemo darom za pisanje. Kad se preispitujem i razmišljam šta je bio pravi okidač da se pokrene cijeli proces koji je u nekim zrelim godinama doveo do ukoričenja stihova koji su se oblikovali kroz poeziju, jedini pravi odgovor bi bio da sam prvi put u osnovnoj školi čitajući poeziju Desanke Maksimović, Vesne Parun, Jesenjina i mnogih drugih poželjela i pokušala da napišem nešto približno tako lijepo kao što su stihovi koje sam u tom periodu prosto upijala. U to vrijeme sam zapisivala u svoj dnevnik pjesme i priče koje nikada nisam objavila, ali sam kroz pisanje zapisivala svoje emocije i kroz njih sazrijevala i odrastala.
Tema ljubavi dominantna je u vašim pjesmama. Zašto ste baš izabrali da pišete o ljubavi? Da li je to došlo spontano ili ste baš imali namjeru?
– Kažu da ljudi pišu uvijek o onome što im nedostaje u životu. Naravno, u ovim godinama smo više svjesni sebe i stalne potrebe samopreispitivanja. Kao srednje dijete svojih roditelja sam vjerovatno bila željna više pažnje roditelja a obzirom da sam uvijek bila sklona maštanju, ljubav sam poistovjećivala sa pažnjom.
Pisanje je moja velika ljubav a ljubav ne biramo. Ona se jednostavno desi, tako da ne mogu kazati da sam izabrala da pišem o njoj. Sada kada razmišljam o tome mislim da smo se desile jedna drugoj, pjesme su čekale nekog ko umije da voli. Ja sam čekala pjesme da kroz njih ispišem dijelove duše i onog što nosim istinski u sebi. Rekla bih da je poezija moj način izražaja najdubljih osjećanja koja duboko nosim u sebi.
Odakle crpite inspiraciju za pisanje?
– Ljubav je najveći pokretač i snaga u životu. Bez ljubavi mi smo roboti koji svakodnevno koračamo po utabanim i unaprijed utvrđenim životnim stazama.
Živimo u vremenu kada je luksuz pisati o ljubavi jer je puno toga obezvrijeđeno i imam osjećaj da se svi pomalo trude da govore o teškim temama koje nas okružuju. Ljubavna poezija je usud i izlaz iz takvog svijeta, rekla bih kao neki pokušaj izdizanja same emocije ljubavi na prijestolje iznad svih drugih osjećanja. I upravo iz takve jedne ljubavi koju nosim u sebi, koja nikada nije prestala i čija je granica bezvremenost crpim svaku inspiraciju za pisanje. Ljubav nas čini plemenitim i boljim ljudima.
Šta za vama kao pjesnikinji znači pisanje? Da li u pisanju pronalazite svoj nekakav “izduvni ventil” od svakodnevnih obaveza i životnih iskušenja ili je to samo čista ljubav prema pisanoj riječi?
– Dugo mi je vremena trebalo da shvatim da je pisanje moj način disanja, jer kad ne pišem ja drugačije dišem, opažam, osjećam, funkcionišem. Inspiracija je čudna pojava i nikada ne mogu znati šta je to što bi me moglo inspirisati. Tada kad se desi inspiracija dovoljan je jedan tren i cijeli proces se dešava unutar mene koji izaziva lavinu riječi koje imam potrebu da negdje složim. Znamo da sve lavine moraju proći i uvijek ostave neke posljedice iza sebe. U mom slučaju su to riječi koje se moraju izliti da me ne bi na neki način mučile i pritiskale. Tek kad sve zapišem to što je jedan trenutak inspiracije pokrenuo, ja osjetim olakšanje kao da mi je teret pao sa srca. I to je proces koji traje i stalno se ponavlja.
Kroz ovo objašnjenje i analizu procesa pisanja poezije želim da objasnim da je moje pisanje puno više od ljubavi prema pisanoj riječi. To je jednostavno kao jedna ljubavna veza u kojoj obje strane nose strast u sebi i dozu ovisnosti jedno prema drugom.
Zaposleni ste u zdravstvu, što često zahtjeva veliki napor, pogotovo onaj psihički. Pored toga ste i majka dvije kćerke. Kako uspijevate izbalansirati svoje obaveze i naći vremena za pisanje?
– Moje profesionalno zanimanje zahtijeva punu posvećenost, visoko razvijenu empatiju i ogromnu ljubav prema svim ljudima podjednako. Danas mislim da je na neki način i samo zanimanje uticalo na pojačan osjećaj empatije prema ljudima i razvoju moje intuicije koja mi pomaže da “osjećam” ljude bolje kroz svakodnevnu komunikaciju. Imam dvije kćerke, Azru i Amru i one su moja najveća podrška i najglasnija publika. Uz takvu podršku je sve lakše ostvariti i napredovati pa čak i ono što mislimo da ne možemo premostiti
U životu postoji vrijeme za radost i vrijeme za tugu. Za sve što me čini sretnom i ispunjenom dajem maksimum od sebe da sve ispunim, ostvarim i izbalansiram. Iako ponekad fizički bude naporno, ali već smo naučili da nas nevidljivo i duhovno najviše pokreće i da je mir i ljubav istinski cilj onoga za šta se vrijedi boriti i dati dio sebe.
Vaš književni prvijenac, knjiga “Bar jednom da mi se diviš” naišla je na pozitivne kritike kod publike. Koliko su vam pozitivni komentari čitalaca dali krila da nastavite sa pisanjem?
– Zbirka ljubavne poezije “Bar jednom da mi se diviš” je jedan moj san koji je oživio kada je knjiga ugledala svjetlost dana. Dok je trajao proces nastanka cijele zbirke bilo je puno čitatelja koji se pronalazio u napisanom i taj broj se svakim danom povećavao. I sama sam bila iznenađena jer nisam iskreno ništa posebno očekivala, jer sam pisala samo zato što volim. Vrlo česti kritički osvrti od strane same struke i mnogobrojni komentari mojih čitatelja su uticali na mene u smislu da se još više ohrabrim i nastavim da pišem. Najljepši komentar koji mogu dobiti za ono što radim da se neko prepoznao u stihu i da mu je neka pjesma pokrenula osjećanja za koja je mislio da više ne postoje. To mi je najveća književna nagrada od svih nagrada. Kasnije nakon promocija kroz mnoge gradove i razgovore sa čitateljima shvatila sam da nam svima treba malo više ljubavi te su zbog toga reakcije bile toliko pozitivne.
Nedavno ste objavili i svoju drugu zbirku poezije pod naslovom “Ako te zaboravim”. Možete li nam reći nešto više o toj knjizi?
– Zbirka pjesama ” Ako te zaboravim” nosi jedan podnaslov ” moje će te pjesme pamtiti”, i nastala je nakon jedne vlastite katarze. Vrlo brzo sam se odlučila za drugu zbirku jer su pjesme koje su ovoj zbirci drugačije. Drugačije su u smislu da su dublje, emotivnije na šta je vjerovatno uticalo životno iskušenje koje sam proživjela. Mislim da svi pisci pišu drugačije nakon određenog vremenskog perioda ili nekog iskušenja koja dožive. Sam naslov i podnaslov zbirke govore u prilog tome da sadržaj unutar napisanog želi da traje i kada um jednog dana zaboravi, možda na jedan veoma simboličan način. Zbirka je inspirisana jednom neostvarenom ljubavi koja želi da bude zapamćena i proživljena kroz stihove, a takve ljubavi su vječna inspiracija svim umjetnicima i nikada se ne zaboravljaju.
Šta možemo u skorijoj budućnosti očekivati od Alme? Da li se nazire nova knjiga ili je trenutno sav fokus na promociji zbirke “Ako te zaboravim”?
– Za sebe volim da mislim da nisam ambiciozna žena i da radim sve po osjećaju i intuiciji. Međutim, želje me ponekad nadvladaju i želim više od svega da ih proživim i ostvarim. Dugo pišem jedan roman i njegovo nastajanje iziskuje više odvojenosti od stvarnog života više posvećenosti. Još uvijek se nadam da ću ga u neko skorije vrijeme završiti i dati mu poseban pečat svojih emocija. Dok traje trenutna promocija druge knjige kojoj sam se maksimalno posvetila jer želim da zaista dođe što više do srca ljudi, u podsvijesti isto tako maštam o kraju romana i predstavljanjem publici nešto novo iz ugla jedne sasvim obične žene.
Super Portal
