Bez javnog servisa nema ni društva ni države
Piše: Dragan Markovina
Agonija kroz koju prolaze radnici BHRT-a, kao i kompletan državni javni servis, jedva da je probudila ikakve reakcije javnosti. Premijer Federacije jeste rekao da će pomoći, vijest se jeste zarotirala po većem dijelu medijskog prostora, ali uglavnom na marginama, kao jedna od onih usputnih i servisnih vijesti dana, što jeste jedan od ključnih razloga krajnje neizvjesnosti budućeg raspleta oko BHRT-a.
A to je toliko tužno i poražavajuće na svakom nivou da bi čovjek trebao vrištati ako mu je imalo stalo do društva i države, samo što bi ga u tom slučaju vjerojatno sproveli u najbližu ustanovu, a status BHRT-a se ne bi pomaknuo ni milimetar. I ovdje se uopće ne radi o tome sviđa li se nekome uređivačka politika te kuće ili mu se ne sviđa, jednako kao što se ne radi o tome odobrava li netko direktan politički način kadroviranja vodstva na BHRT-u ili ne odobrava. Uostalom, sva ta silna neodobravanja u internim razgovorima na kraju završe apsolutnim pristajanjem. No, kao što rekoh, ovdje se uopće ne radi o tome, nego o ideji javnog servisa. Svi oni koji se kunu u državu, a takvih je u Bosni i Hercegovini priličan broj, ali i svi oni znatno malobrojniji, koji po staroj ljevičarskoj i, ako mene pitate, ispravnoj logici, misle da je društvo ispred države, koji se sada ne deru iz petnih žila kao što se deru kad, npr. osjete potrebu za demonstracijama protiv visokog predstavnika i njegovih odluka, time pokazuju da ih suštinski nije briga ni za državu, ni za društvo.
A stvarnost koja kaže da, ako ćemo malo generalizirati, Bošnjacima javni servis predstavlja Federalna televizija, Srbima RTRS, a Hrvatima Televizija Herceg-Bosne, dok ih sve podjednako nije briga za BHRT, ne predstavlja ništa drugo nego aktivno samozavaravanje. I ovdje se također ne radi o razlikama u sadržajima, kvaliteti programa ili političkim porukama između ovih triju televizija, a svi znamo da su one prilične, nego se radi o tome da jedino BHRT ima ili bi trebao imati integrirajuću ulogu na razini čitave države i ovih paralelnih društava. I upravo zbog toga se i nalazi u situaciji u kojoj se nalazi, na isti način na koji se u istoj situaciji nalaze i one preostale državne ustanove iz kulture i znanosti, od ANUBiH-a do Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine.
Smisao javnog servisa jeste u ozbiljnom obrazovnom i kulturnom programu, nezavisnom informativnom programu i produkciji sadržaja koji nije komercijalan. Baš zato ne bi ni mogao funkcionirati bez pretplate i javnih sredstava, ali se to ovim sadržajima društvu vraća.
Javni servis se ni u jednom svemiru ne može natjecati s komercijalnim radijima i televizijama, niti bi to trebao činiti, jednako kao što komercijalni digitalni mediji jednostavno ne mogu imati istu logiku programa kao javni, niti ga mogu u potpunosti odmijeniti, sve i da su najdobronamjerniji i svjesni bitnosti kvalitetnog sadržaja. Ta logika jednostavno ne funkcionira, a sve i kad bi postojao neki rasipni mecena koji bi bio spreman financirati navedeno, kad se on umori, sve bi stalo. Što je još jedan od razloga suludosti ideje da ozbiljno društvo ili država mogu postojati bez ozbiljnog javnog servisa.
Sve to nas na koncu dovodi do uređivačke politike i političkog nadzora. S obzirom na to da ionako očito postoji stalna opstrukcija koja dovodi BHRT u situaciju u kojoj se danas nalazi, bilo bi u najmanju ruku lijepo i odgovorno da te opstrukcije prestanu, da se stabilno financiranje riješi i da se pusti novinarima da sami biraju svoje vodstvo i uređivačku politiku.
Iako je jasno da bi i u takvim uvjetima bilo nemoguće u potpunosti izbjeći utjecaj politike, on bi barem bio smanjen na minimum. I nije uopće ni bitno je li funkcioniranje javnog servisa jedna od 14 spornih točaka u pregovorima s Europskom unijom, ono je bitno zbog nas kao društva.
