Na dva kraja općine Bugojno, u naseljima Kula i Zanesovići, penzioneri Salih i Marko, i nakon odrađenog punog radnog staža, ne odustaju. Uz proizvodnju vlastite hrane, rad na zemlji, kažu, produžava život i liječi dušu. Od države ne traže ništa, izuzev da osigura otkup.
- Video pogledajte OVDJE.
Kada je prije pet godina Salih Đelilović zasadio sadnice šipurka na mjestu na kojem se desetljećima iz Vrbasa vadio pijesak i na kojem ni trava nije rasla, mnogi su sumnjičavo odmahivali glavom, ne vjerujući u isplativost takve investicije. No, on nije odustajao: „Ljudi se obogate na planinama berući šumske plodove, a i ovo je šumski plod. Ja sam posijao to pred svojom kućom – sve se može isplatiti, samo treba raditi i treba poštivati struku“.
Uz proizvodnju pšenice, kukuruza te svih vrsta povrća za vlastite potrebe, zasad šipurka bio je poseban izazov, o kojem je stalno učio te je, umjesto vlastitog rada na okopavanju, zaštiti i gnojidbi, odlučio uposliti neobične radnike, koji mu, uz organski šipak, osiguravaju i jaja: „Ja govorim da imam dvije stotine radnika – imam dvjesto komada kokoški i one rade sve“.
Na drugom kraju Bugojna, u naselju Zanesovići, Marko Miličević, umjesto heljde, odlučio je na površini od pet dunuma zasaditi šljive. Šljivik je u punom rodu, a Marko, koji se godinama bori sa dva karcinoma, u njemu se, kaže, zabavlja. Do sada je podbrao oko tri tone opale šljive, dok ostale još zriju. Nerijetko nakon boravka u šljiviku, kaže, završi u Domu zdravlja: „Kod njih sam najviše. Ja odavde dok dođem, oni znaju šta je – Markane, je li isto? Jeste, gušenje ne možeš disati, fali zraka“.
No, bez obzira na to, Marko ne odustaje jer to bi, kaže, značilo odustajanje od života. Baš kao ni Salih, koji uz svakodnevnu brigu o supruzi koja je već dvije godine nepokretna, radom na zemlji puni dušu i produžava njen i svoj život: „Vrijeme je takvo došlo – mobitel kuckaj, pola svijeta ne zna šta je šipurak, ne zna šta je kokoš, šta je krava… Ne zna ništa!“.
Marko još i dodaje – da mu nije ovoga, davno bi bio pod zemljom
Ovi sjajni ljudi ne žale se ni na šta, nego kažu treba raditi – i na plantaži šipurka i u šljiviku. Još kada bismo došli po svoju dozu zdravlja ovdje – umjesto što jedemo voće sumnjive kvalitete. A i Marku bi pomogli da duže boravi u šljiviku – nego u Domu zdravlja.
federalna.ba
