Piše: Amina Kolašinac
Jedna od posljedica rata u BiH je nedostatak dijaloga i tolerancije, prisutnost nacionalne i vjerske mržnje, duboka podijeljenost zajednica po etničkom principu, te neprihvatanje drugog i drugačijeg. Govor mržnje je prisutan svakodnevno u političkom životu, medijima i društvenim mrežama, a poruke mržnje vidljive gotovo na svakom mjestu na javnim površinama. Njemu su izloženi pojedinci, grupe ljudi, pa čak i čitave zajednice. S tim u vezi, u nastavku ćemo govoriti nešto više o domaćem zakonodavstvu kada je u pitanju govor mržnje i njegovo regulisanje.
Ustavno i pravno uređenje BiH zasnovano je na podijeljenoj nadležnosti između različitih nivoa vlasti. Ovakvo uređenje Bosne i Hercegovine stvorilo je obavezu da se Izvještajem obuhvate najvažniji propisi kojima se u Bosni i Hercegovini zabranjuje širenje govora mržnje, ali i definišu krivična djela.
Ustavi u Bosni i Hercegovini i Statut Brčko distrikta BiH
Domaći pravni okvir i institucije
U ustavima Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske, kao ni u Statutu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, ne postoje odredbe koje zabranjuju govor mržnje. Međutim, spomenuti akti sadrže odredbe kojima se garantuju osnovna ljudska prava i slobode, kao i princip zabrane diskriminacije, što pruža dovoljno osnova za zakonsko regulisanje govora mržnje, kao i krivičnih djela počinjenih iz mržnje na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine.
Ustavom BiH u članu II, stav 1. i 2. propisuje se da će „Bosna i Hercegovina i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda…“, te da se „prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.“
U preambuli Ustava Republike Srpske navodi se: „poštujući volju svojih konstitutivnih naroda i građana da obrazuju i očuvaju Republiku Srpsku i da ustavno uređenje Republike utemelje na poštovanju ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti, demokratskim institucijama, vladavini prava, socijalnoj pravdi, pluralističkom društvu, garantiranju i zaštiti ljudskih sloboda i prava kao i prava manjinskih grupa, u skladu s međunarodnim standardima, zabrani diskriminacije i uvažavanju pravila tržišne ekonomije“. U članu 10. Ustava Republike Srpske također se podvlači zabrana diskriminacije bez obzira na rasu, spol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo, a u članu 25. zagarantovana je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja.
U članu 2. Ustava Federacije BiH navodi se da će „Federacija osigurati primjenu najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i sloboda, a posebno zabranu svake diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, spolu, jeziku, religiji ili vjerovanju, političkim ili drugim uvjerenjima, nacionalnom ili socijalnom porijeklu“.
I u Statutu Brčko distrikta BiH, u članu 13. navodi se da „svako ima pravo da uživa sva prava i slobode garantirane Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine, ovim statutom i zakonima Distrikta, bez diskriminacije po bilo kom osnovu, uključujući diskriminaciju po osnovu spola, rase, seksualnog opredjeljenja, boje kože, jezika, vjeroispovijesti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, političkog ili drugog mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovinskog stanja, rođenja ili drugog statusa“.
Zakoni kojima je regulisana antidiskriminacijska zaštita u Bosni i Hercegovini
Zakon o ravnopravnosti spolova donesen je 2003. godine i prvi je zakon u BiH koji sistemski rješava pitanje zabrane diskriminacije uzrokovane na bazi spola i/ili seksualne orijentacije.
Zakonom se uređuje, promiče i štiti ravnopravnost spolova, garantuju jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba, bez obzira na spol, u javnoj i privatnoj društvenoj sferi, te uređuje zaštita od diskriminacije po osnovi spola.
Zakon u članu 29. propisuje da je, nasilje, uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje zasnovano na spolu kojim se ugrožava mir, duševno zdravlje i tjelesni integritet, krivično djelo, za koje je zaprijećena kazna u trajanju od šest mjeseci do pet godina.
U članu 31. utvrđeno je da Procesuiranje i donošenje odluka radi kaznenih djela i djela prekršaja utvrđenih ovim Zakonom žurne je naravi i ima prioritet u radu mjerodavnih organa.
Zakon o zabrani diskriminacije donesen je 2009. godine i time je u Bosni i Hercegovini uspostavljen okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim osobama, uređen sistem zaštite od diskriminacije, te su utvrđene odgovornosti i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini.
Bitno je istaknuti da u Zakonu nije data definicija govora mržnje, međutim u članu 4. stav (5) propisuje da se: “Izdavanje naloga drugima za vršenje diskriminacije i pomaganje drugima prilikom diskriminacije, poticanje na diskriminaciju smatra se oblikom diskriminacije.”
Zakon o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine povjerava Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine status “centralne institucije nadležne za zaštitu od diskriminacije” i u tu svrhu predviđa osnivanje i rad posebnog odjeljenja s isključivim zadatkom razmatranja predmeta navodne diskriminacije koju je počinilo bilo koje pravno ili fizičko lice i u bilo kojoj oblasti života.
Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH uređuje jedinstveni pravni okvir u kojem će sve crkve i vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini djelovati i biti izjednačene u pravima i obavezama bez ikakve diskriminacije. Ovim Zakonom garantuje se svakom čovjeku pravo na slobodu savjesti i vjere u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine, najvišim međunarodnim standardima ljudskih prava sadržanim u međunarodnim deklaracijama i konvencijama o slobodi savjesti i vjere, koji su sastavni dio Ustava i pravnog sistema Bosne i Hercegovine.
Zakonom je posebno zabranjeno, između ostalog, vršiti sljedeća djela: aktivnosti ili djela usmjerena na raspirivanje vjerske mržnje protiv bilo koje crkve ili vjerske zajednice ili njenih članova, izazivanje, podržavanje ili pozivanje vjerske netrpeljivosti i mržnje. Spomenute odredbe su deklarativne prirode, a sam Zakon ne predviđa bilo kakvu vrstu sankcije za kršenje istih.
Izborni zakon Bosne i Hercegovine uređuje izbor članova i izaslanika Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te utvrđuju načela koja vrijede za izbore na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini.
Zabranjeno je vođenje izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija koja je stereotipnog i uvredljivog sadržaja u odnosu na muškarce i/ili žene ili koja podstiče stereotipno i uvredljivo ponašanje na osnovu spola ili ponižavajući odnos prema pripadnicima različitih spolova. Zabranjeno je vođenje izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija koja je stereotipnog i uvredljivog sadržaja u odnosu na muškarce i/ili žene ili koja podstiče stereotipno i uvredljivo ponašanje na osnovu spola ili ponižavajući odnos prema pripadnicima različitih spolova. Izborni zakon BiH propisuje sankcije za kršenje ovih odredbi Zakona, a odluku o sankciji donosi Centralna izborna komisija BiH u upravnom postupku, koja je konačna, ali se protiv nje može pokrenuti upravni spor pred Sudom BiH.
Zakoni kojima se regulišu krivična djela počinjena iz mržnje i govor mržnje u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini krivična djela počinjena iz mržnje regulisana su Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine, Krivičnim zakonom Federacije BiH, Krivičnim zakonikom Republike Srpske i Krivičnim zakonom Brčko distrikta BiH.
Tokom 2010. godine u krivičnim zakonodavstvima Republike Srpske i Brčko distrikta BiH došlo je do uvođenja pojma krivičnog djela počinjenog iz mržnje. Tako su u Krivični zakon Brčko distrikta BiH i u Krivični zakon Republike Srpske unesene definicije mržnje kao pobude za počinjenje krivičnog djela. U Federaciji BiH 2016. godine u Krivični zakon unesena je definicija krivičnog djela učinjenog iz mržnje.
Sve tri krivična zakona predviđaju da mržnja kao pobuda za počinjenje krivičnog djela predstavlja obaveznu otežavajuću okolnost koju sud treba uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, pod uslovom da mržnja nije kvalifikatorna okolnost određenog krivičnog djela.
Ovaj tekst je nastao u okviru projekta “Suzbijanje govora mržnje kroz osnaživanje mladih” (“Suppressing Hate Speech Through Empowerment of Youth”) koji je finansiran od strane Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH kao dio MATRA (Društvena transformacija) programa. Projekat sprovode partnerske organizacije Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH i Global Analitika.
