Vjerski učenjaci i oni što se bolje razumiju u vjerske teme odavno upozoravaju da postoje jasni nagovještaji sudnjeg dana. Jedan od njih je, kažu, kad pčele počnu nestajati, to mu dođe kao najava smaka svijeta.
Nije ni čudo što su se mnogi živi isprepadali kad su nedavno objavljene vijesti kako negdje tamo na zapadu zemlje, oko Livna, Glamoča, Kupresa, Grahova, gdje li, skoro svake noći nestaju pčele. Ništa ne nagovještava njihov nestanak – zanoće na istom mjestu gdje i ranije, a kad se domaćin ujutro probudi, vidi da su mu nestale košnice zajedno s pčelama, a na mjestu gdje su stajale ostane samo izgažena ledina i trag rudarskih čizama kao zloslutan predznak sudnjeg dana. Eno, tetka Šida s Mahmutovca danima ne spava. Kaže, učila je pred hodžom dok je bila mala – kad pčele počnu nestajati, svijet je doćer’o do duvara i bliži mu se, kaže, the end.
Uzalud tetka Šida i drugi svjetski učenjaci i ekološki aktivisti dramatično upozoravaju da ovaj svijet ide u propast i da ćemo se svi skupa strovaliti u nestanak kad je narod zagazio u pohlepu – svi trče za parama, niko nikoga ne gleda i niko ne prepoznaje znakove sudnjeg dana. Bliže smo mi tom Šidinom the endu nego što iko može i pomisliti. Hajd’ što su počele nestajati pčele, to je nekad neko i predvidio, nego su počele bez traga nestajati i mnogo krupnije stvari. Eto, nekidan, usred mrkle noći u Mostaru je nestao – Brus Li. Godinama bio tu, stajao na mjestu nikome na smetnji, a onda ni kriv ni dužan, preko noći ostalo prazno postolje. Nest’o. Što bi rek’o čuveni Dražen Ričl Zijo iz Crvene jabuke – ispario u havu.
Iza pčela je ostala izgažena zemlja, a iza Brus Lija prazno postolje i pitanje šta je uopšte radio u Mostaru i kakve on veze ima s gradom na Neretvi?
Eh, šta nam je sve nestajalo i nestalo u ovim godinama našeg prorijeđenog života, mi smo odavno zakoračili u sudnji dan, samo što nam to niko nije rekao. Nestale su nam čitave fabrike i pogoni – ostali samo tragovi da su tu ljudi hljeb zarađivali. Ni tada institucije, policija, sudstvo i druga udruženja povlaštenih građana, baš kao ni za Brus Lija u Mostaru, nisu pojma imale gdje sve to nestade, iako na tom mjestu ostadoše brojni tragovi pljačke, lopovluka i tajkunske privatizacije pod okriljem vlasti.
Nestadoše netragom i brojni sudski spisi koji su teško teretili neke visoke funkcionere i narodne vođe. Kad već nestadoše, onda nije bilo druge nego da se zbog nedostatka dokaza obustave razne istrage. Zaglaviše u haps samo oni naivni, zamjenski osuđenici, što su se našli iza rešetaka štiteći zbog nekih svojih neobjašnjivih razloga neke druge, nedodirljive. Nestade netragom i povjerenje u ono što je oduvijek na ovim prostorima imalo ugled i autoritet – vjera u sudove.
Nestadoše nam preko noći stotine hiljada sunarodnjaka, kažu da ih je neko vidio tamo u tim zapadnim tuđinama. Opustješe sela i gradovi, nestade nam dječjeg smijeha, pa se suočismo sa podatkom da je u Bosanskom Grahovu, čitavom jednom gradu, prošle godine rođeno samo jedno dijete.
Već smo pomalo i zaboravili da nam je nestao originalan primjerak Dejtonskog sporazuma, temeljnog dokumenta na kojem nam se zasniva klimava sadašnjost i nesigurna budućnost. Ni u tom slučaju niko blage veze nema kako i gdje je nestao, a mnogi se pitaju isto ono što i za Brus Lija u Mostaru – kakve on veze ima s državom u kojoj ga svako tumači kako mu je ćeif i kako mu odgovara, pa je, umjesto putokaza u napredak, postao blokada svemu i tako izgubio svaku svrhu i smisao.
Ispade da mi već živimo sudnji dan i da su pčele, dezorijentisane, izgubljene i zbunjene raznim zločinačkim G4 i G5 mrežama, zakasnile da svojim nestankom nagovijeste smak svijeta.
Šta nam je sve nestalo, ostade nam jedino da se ibretimo, k’o onaj seoski domaćin iz serije Tale – tako nezaboravno ga je odglumio Milenko Vidović – koji se nikako ne snalazi u dramatičnim promjenama u kojima mu nestaje dojučerašnji uobičajeni i uhodani život:
“Vela havle, nalet, šejtan, Allaha mi džellešanuhu, đe će kijametski dan”.
