Foto: BHRT
Kad bi građevine mogle pripovijedati, malo koja u Bosni i Hercegovini bi mogla ispričati tako zanimljivu priču o burnoj, vjetrovitoj, teškoj, bolnoj i krvavoj, ali velikoj prošlosti ovih prostora, kao što bi to bila u stanju džamija Maldovan Ali-paše Čelje u Međurječju kod Čajniča.
Smještena uz samu rječicu Janjinu, u pitomoj dolinici između visokih planinskih vrhova – s jedne strane Viogora, a sa druge Samobora sa njegovim čuvenim srednjovjekovnim gradom – na razmeđu puteva između Čajniča, Goražda i doline Drine prema Višegradu, evo već četvrt milenija je na putu raznim putnicima-namjernicima, putopiscima, trgovcima, vojskama i silnicima. Izgrađena daleke 1763. godine, više od dvjesto pedeset godina dijelila je sudbinu zemlje čiji je nacionalni spomenik, i ljudi, koji su se kroz vijekove suočavali sa nevoljama, teškoćama, gladnim godinama, raznim ratovima i krvavim zločinima koji su ih obilježavali i pratili. Rušena je tri puta tokom 20. stoljeća: prvi put 1914., zatim 1943. i posljednji put 1992. godine.
Ova kamena ljepotica ponovo je bljesnula svim svojim sjajem. Svečanošću na platou pred džamijom, kojoj su prisustvovali brojni građani, pogotovo oni koji su učestvovali u obnovi, predstavnici institucija vlasti i tijela Islamske zajednice, okončana je jedanaestogodišnja obnova ove znamenite građevine. Projekat obnove predvodili su potomci Maldovan Alipaše, članovi familije Čeljo, a perjanice tog velikog posla bili su predsjednik Građevinskog odbora za obnovu džamije Nazif Čeljo i inicijator čitavog ovog poduhvata Kasim Čeljo, čovjek koji je kao dijete teško vrijeme Drugog svjetskog rata i poratne obnove proveo upravo tu, na prostoru od rodnog sela Zakalja do Međurječja. Iako ga je život davno odveo daleko od Janjine i Drine, uvijek je ostao vezan za svoj rodni kraj.
Obnova Maldovan Ali-pašine džamije je samo jedno u nizu djela kojima je dokazao tu neraskidivu vezu sa rodnim krajem, sopstvenim djetinjstvom i svojim precima. Iako u poznijim godinama, sam Bog zna koliko je puta u ovih jedanaest godina obnove iz Sarajeva putovao u Međurječje da bi, kako kaže, ovaj veliki i svima koristan posao, bio priveden kraju.
“Kamen-temeljac za obnovu džamije postavili smo u septembru 2011. godine. Mi nismo mislili samo na sadašnjost, džamiju smo obnovili zbog budućnosti. Ova naša džamija ima više dimenzija, ona je džamija, nacionalni spomenik i biblioteka, stoga je njena vrijednost posebna. Rekonstruisali smo je sopstvenim sredstvima i u tome su, osim porodice Čeljo, učestvovali i naši brojni prijatelji iz cijele Bosne i Hercegovine”, poručio je Kasim Čeljo.
Međurječku džamiju su uvijek rušili neljudi, a gradili ljudi. Oni koji su zaslužni za njenu posljednju obnovu ističu da su 2011. godine, kad je postavljen kamen-temeljac za njenu obnovu, među prvima priskočili u pomoć pravoslavci iz Međurječja, čije su kuće nedaleko od samog džamijskog dvorišta. Sve što su mogli, oni su učinili i dali da obnova ide lakše i uspješnije, bilo da je riječ o alatu i materijalu ili o kafi i osvježenju umornim radnicima i majstorima, koji su džamiju obnavljali doslovno iz temelja. Kad se nekad budu spominjala imena časnih ljudi koji su učestvovali u obnovi ove vrijedne građevine, posebno mjesto, kaže Kasim Čeljo, imaće komšije Zora Savić, Božo Mićević i Nada Mićević, koja je, zajedno sa svojom sestrom, uvijek bila prisutna i na razne načine pomagala obnovi džamije. Neki od njih, čije je požrtvovanje na ovom poslu bilo najistaknutije i najvrednije, nisu dočekali otvaranje džamije. Ono što su oni trudom i djelom pokazali i činili, na svečanosti završetka obnove, u riječi je pretočio i načelnik Opštine Čajniče Goran Karadžić.
”Čestitam vam otvaranje ove džamije, koja svima nama treba biti primjer kako stvarati budućnost za ove mlade ljude, koji su danas ovdje. Mi ne možemo jedni bez drugih da živimo na ovim prostorima. Ovdje se ukrštaju i vjere i putevi. Ne smijemo dozvoliti da nam budućnost bude gora ili, ne daj Bože, onakva kakva nam je bila prošlost. Kao što tijelo bez duše ili zemlja bez sunca nisu ništa, tako ni mi bez kulturnog i duhovnog opstanka na ovim prostorima ništa ne bismo značili”, poručio je prvi čovjek čajničke opštine.
.. Prohujaše dolinom Drine nebrojene kišne jeseni i studene zime, rodiše se, stasaše i nestadoše isto tako nebrojene generacije, što u krvavim ratovima, što neumoljivim ritmom godina i prirode, a ljepotica u Međurječju ponovo stoji kao svjedok vremena. Kad neko za kojih stotinjak godina bude proučavao ovo naše vrijeme – kratko i prolazno, kao i svako drugo – pronaći će i spomenuti imena onih koji su zaslužni za njenu obnovu, baš kao što se danas spominje ime njenog graditelja Maldovan Ali-paše, koji danas leži u skromnom mezaru u samom dvorištu džamije, nedaleko od njenog ulaza, i koji je još u svoj vakat, u vrijeme gradnje džamije, osjetio šta znači silina ljudske zlobe. Vrativši se u rodni kraj nakon dugogodišnjeg služenja sultanu i carevini, osjetio se slobodnim i dovoljno uticajnim da umjesto, kako mu je naređeno, obnove nekadašnje još starije džamije na brdu Samobor iznad Međurječja, izgradi novu na njenoj današnjoj lokaciji, baš tu, u ovoj pitomoj i lijepoj dolini, kroz koju protiče kristalno bistra rječica Janjina. Prijaviše ga lokalni zlobnici, njegovi zavidni protivnici, da je prekršio naredbu sultana, da se osilio i da ne poštuje više ni padišaha ni Stambol. Tako je taj veliki čovjek, nekadašnji vojskovođa, a jedno vrijeme i bosanski vezir u Travniku, zaradio kaznu i ostao bez zvanja, pašinskih privilegija i velikog dijela imetka, mijenjajući tako, nakon decenija života u Stambolu, Travniku i drugim bogatim gradovima tog vremena, titule i bogatstvo za svoj dječački san o velikoj čaršiji u Međurječju.
… Nestadoše toliki sultani, moćnici i ljudi od vlasti, a džamija u Međurječju ostade da svjedoči o burnim vremenima… O velikim nemirima u predvečerje Prvog svjetskog rata kad je prvi put porušena, o vremenu komita i hajduka, o krvavim zločinima nad stanovništvom istočne Bosne u vrijeme Drugog svjetskog rata i o čuvenim velikim akcijama protiv odmetnika, posljednjih ostataka četničkih jedinica poslije 1945. godine, koje su i gotovo deset godina poslije rata, polazeći baš iz Međurječja, pripadnici OZN-e, UDB-e i KNOJ-a provodili na terenima okolnih šuma i planina, Viogora, Vučevice, Štakorine, Javorja i Varde, sve do Višegrada i Pljevalja. Ostaće da svjedoči kako je sedamdesetih godina prošlog vijeka donesena odluka, mnogi smatraju i smrtna presuda istočnoj Bosni, o ukidanju čuvene uskotračne pruge Sarajevo – Višegrad, koja je još od vremena Austrougarske bila arterija tog dijela Bosne i Hercegovine i oko koje se odvijao čitav privredni život tog dijela naše zemlje. Ostaće da svjedoči kako su nakon tog pogubnog trenutka opustjela mnoga sela i gradovi istočne Bosne i kako su njeni stanovnici, tako brutalno odsječeni od svijeta, bili primorani da iz svog rodnog kraja krenu put Sarajeva i drugih tadašnjih industrijskih centara i da se mnogi nikad ne vrate.
Džamija u Međurječju, stara dvjesto pedeset godina i kao takva svojevrstan simbol prošlosti, obnovljena je, kako je rečeno na skupu, u ime budućnosti. Možda će jednog dana biti ispunjen dječački san Moldovan Ali-paše da Međurječje postane velika čaršija. Možda će uskoro zaživjeti i san njegovog potomka i sljedbenika Kasima Čelje da ovaj kraj jednom postane poznato turističko središte u koje će se vratiti mladi ljudi sa tih prostora i u kojem će se okupljati ljudi sa raznih strana, privučeni ljepotom prirode. Ipak, najvažnije je da ova džamija i u naše vrijeme svjedoči kako je vrijednost svakog vremena ista – prije svega i uprkos svemu biti čovjek.
