Foto: Screenshot
Iznimno je mali broj ljudi u svijetu koji potpuno ručno prave satove. Jedan od njih je Milan Miki Eleta, švicarski urar rođen u Bosni i Hercegovini. U intervjuu za Klix.ba je govorio o stvaranju istinski unikatnih velikih satova, čime je napravio svoj brend.
Rodni Višegrad, Sarajevo i Cirih su tri grada koji su uglavnom obilježili njegov život. Višegrad i Sarajevo iz perioda od 1965. do 1970. su mu asocijacija na željeznicu. Ljubav prema željeznici je bitno utjecala na to da postane svjetski prepoznatljiv urar. Koliko prepoznatljiv govori to da je jedan od 35 članova Horološke akademije nezavisnih urara.
Odlazak u Švicarsku i upuštanje u urarstvo
Eleta se rado prisjeća staničara, a s nekima od njih je još u kontaktu. Razgovor za naš portal je iskoristio da pozdravi bivše staničare. Školovanje u tadašnjoj Socijalnoj školi u Sarajevu je prekinuo, jer ga nije, kako je kazao, interesiralo. Nakon toga, 1973. odlazi u Švicarsku, a sve zbog flamenka i gitare.
“Svirao sam gitaru i želja mi je bila flamenko, španska gitara. Otišao sam u Cirih da zaradim za gitaru. Bio sam i u Andaluziji, gdje sam učio od Roma. Flamenko mi je životna tema. Gitara mi je odredila životni put”, prisjetio se.
Za urarstvo se počinje zanimati 90-ih godina, želeći da poslovno bude samostalan. Da se ostvari kao urar pomoglo mu je to što je deset godina prije toga radio na kinetičkim objektima. Za Eletu je pokret sve – veza s matematikom, umjetnošću i filozofijom. Presudno da postane urar desilo se na jednoj izložbi na kojoj je predstavio mašinu neobičnog imena.
“Na jednoj od izložbi došao je posjetitelj koji je posmatrao mašinu koja se zvala ‘Haos’ ili na bosanskom ‘Frka’. Pokušavao sam mu objasniti kako mašina funkcionira, ali nije razumio. Rekao mi je da ne znam raditi precizno. Moj bosanski, zdravi inat mu lijepo odgovori: ‘OK, sljedeće godine dođite na jednu izložbu, napravit ću jedan sat’. Sat je sinonim za preciznost. Tada sam napravio sat, a ukupno do sada napravio sam 41 sat”, ispričao je.
Svaki njegov sat je unikatan, a upravo zbog toga je Eleta prepoznatljiv u cijelom svijetu. To je proizišlo iz afiniteta prema mehanici, čekiću, kliještima, testeri. Istakao je još nešto za šta smatra da je razlog zašto je uspješan urar.
“Svakim danom sam saznavao nešto novo. Važno je biti drugačiji, interesantan i precizan. Zbog toga su ljudi oduševljeni i spremni su platiti za to. Dakle, jedna opklada je odredila moju budućnost. Rijetko radim s kinetikom, ali igram se sa satovima. Svaki sat je drugačiji i svaki sat ima nešto specijalno”, dodaje.
Tres Caracoles je sat s jedinstvenom melodijom, komponovanom po kinetičkim principimaU odgovoru na pitanje šta znači biti savremeni urar napomenuo je na jednu činjenicu.
“Moram vas korigovati. Savremeni urar neće nikada napraviti sat. Savremeno vrijeme je vrijeme mašina, a jedan pravi urar i ja sam vjerovatno u svijetu jedinstven zbog toga što je do 98 posto sata ručno izrađeno. Mašine koristim samo za perfektno rezanje zupčanika”, ukazao je.
Uzori su mu svjetski majstori u ručnoj izradi satova koji su živjeli i radili prije 200-300 godina.
“Oni su imali vremena, imali su pamet, imali su strpljenje i znali su šta rade. Tako da je sat remek-djelo. To jedna CNC mašina ne može napraviti. U industriji satova je biznis važan. Svaki od radnika koji radi za svjetskog proizvođača satova specijaliziran je za šaraf, za polugu itd. te postoje jedan ili dva urara koji sastavljaju taj sat. Kod mene je stvarna ljubav prema komadu čelika ili komadu mesinga. Dajem im formu prema mojoj zamisli”, naglasio je.
Radni proces
Obrazložio je kakav je proces ručne izrade sata, i to na primjeru jednog od satova koje je izradio.
“Prvo je ideja. Primjera radi, imam ideju da napravim ‘Kineski cvjetni sat’. Za svaki sat je jedan cvijet. Da bi se napravio takav sat nije dovoljno biti samo urar, već je potrebno biti i filozof, umjetnik, zlatar. Ono što ne znam, naučim na kursu ili pitam one koji znaju. Nakon ideje za cvjetni sat, napravim meni razumljivu skicu. Zatim napravim osnovnu mehaniku – energija i prijenos. To je ono što ima svaki sat, a sve ostalo je stvar onoga koji ga pravi”, ukazao je.
Također je objasnio kako funkcionira ‘Kineski cvjetni sat’, naglasivši značaj maštovitosti.
“Na zlatarskom kursu naučio sam kako napraviti zlatni cvijet. Kada je primjera radi jedan sat, otvara se prvi cvijet, a ostali su zatvoreni. Kada se otvori drugi cvijet, onda su dva sata. Kada se otvori treći cvijet, onda su tri sata. U 12 sati otvoreni su svi cvjetovi. Kratko poslije 12 sati zatvaraju se svi cvjetovi. I priča se ponavlja. Prvo i osnovno načelo jeste ručna izrada”, ponovio je Eleta.
Poručio je da se neko može oduševiti samo ako je riječ o ručnoj izradi, jer, za razliku od mašina, to je ono što budi osjećaje. Naglasio je da za izradu nema crteže kojima se utvrđuje baš svaki korak izrade. Nikada nije napravio dva ista sata ili, kako je rekao, svaki sat je posebno putovanje. Naglasio je da su to satovi koje niko nikada nije pravio.
“Ti satovi mogu biti filozofski, mogu biti puni muzike, mogu biti čista prirodna ljepota, astronomski irealni. Važno je da se ne ponavljam i da ne kopiram nekog drugog. To mora biti moja kreacija. Ideja ne nedostaje i mogu ih realizirati”, dodaje.
Inspiracija
Uvijek ima inspiraciju i poručuje da kada realizira ideju to ne predstavlja rad, već zadovoljstvo. Oduševljava ga to što stvara ono što mu je bila ideja. Kako je istakao, inspiracija mu je u beskrajnoj ljepoti mehanike.
“Nije to moja tvrdnja i to pokazuje historija, mehanika je mnogo interesantna. Historija sata je duga hiljade godina, samo mi to ne poznajemo zbog rupa u našem znanju. Mjerenje vremena je uvijek bilo interesantno – mehanički, Suncem ili nekako drugačije. Ljudi hiljade godina rade satove, uvijek to rade drugačije i radit će to sljedećih hiljadu godina. To je neiscrpan svijet koji može samo da oduševi, posebno onda kada se to radi na način na koji niko drugi nije radio”, naveo je.
The Passage of Time je sat s pokretnom figurom koja simbolizira savremenog čovjeka u pokretuInspiracija mu je i u tome da kod mladih potakne interesovanje za satove.
“Ono što oni rade školi, nikada neće naći u jednom mojem satu, ali ono što vide u mojem satu neće pročitati u knjigama. Dolaze učenici s kojima rado i dugo razgovaram u želji da ih inspirišem, jer je i mene neko inspirisao. Ako neko proba da radi ono što ja radim, i to je korak naprijed. Ako nastavimo ovako, završit ćemo na supermašinama, a čovjek će biti nevažan”, konstatirao je.
Kupci i cijene
Eleta je govorio o kupcima i cijeni njegovih satova, posebno se osvrnuvši na profil kupaca.
“Živim na Zapadu i ovdje se ne priča o novcu. Važno je to što moje mušterije žele ostati anonimne. Neki od satova su u kraljevskim kućama i kupili su ih oni koji imaju novac. Često ne razumiju šta kupuju, postoje i oni koji razumiju šta kupuju. Ne mogu uvijek saznati kakva je njihova motivacija. Jedni kupuju da bi ih pokazali, drugi da bi uživali u ljepoti mehanike – oni su mi daleko draži. Cijene su uvijek šestocifrene – od 100.000 do pola miliona franaka. To su dobre pare, ali ima dosta posla”, poručio je uz osmijeh.
Svaki sat lično instalira, bez obzira gdje je to potrebno učiniti – Cirihu, San Franciscu, Tokiju. Svaki sat mu je jednako važan, jer ga je svaki naučio nešto novo. No, ipak je izdvojio sat “Svemir”.
“To je jedini sat koji je u historiji razvoja satova istovremeno konstruiran na heliocentričnom i geocentričnom modelu. ‘Svemir’ je sigurno jedan od najinteresantnijih”, rekao je.
Njegovo članstvo u Horološkoj akademiji nezavisnih urara od 2006. znači da je ispunio visoke kriterije ove akademije. Ukazao je da je primljen bez ijednog glasa protiv, isključivo zahvaljujući onome što stvara.
“To je veliko priznanje kolega majstora. Iz svih krajeva svijeta nas pozivaju na izložbe. Pokazujemo naše kreacije. Važno je ostati na vrhu i to je ono što je najteže. Osim što je velika čast biti član, to je ogromna reklama. Obaveza je biti perfektan i interesantan, tj. biti sve bolji i bolji. Poznati smo kao najkreativniji majstori na svijetu. Ne znam da li smo najbolji, ali jesmo najkreativniji”, konstatirao je.
O satu koji nosi na ruci i proizvođačima satova
Na ruci mu je sat koji je sam napravio. Ipak, posvećen je izradi velikih satova, a jedan od razloga za to jeste i to što nema uslova za izradu ručnih satova.
“Veliki i mali satovi su dva različita svijeta, ali ponekad mi je stalo da napravim sat koji ću ja nositi”, dodaje.
Podsjetio da su brendovi ručnih satova poput Patek Philippea i Rolexa stvar duge tradicije te su kao takvi dobra investicija. Također je podsjetio je da su Švicarci broj jedan u proizvodnji satova, ali da su im Japanci dobra konkurencija. Ukazao je da Kinezi sve bolje proizvode satove.
Smatra da je sposobnost Kineza da prave kopije npr. Patek Philippea, koje je teško razlikovati od originala, pokazatelj da su Kinezi sve uspješniji u ovoj djelatnosti. Ocijenio je da prolazi vrijeme kada se s omalovažanjem gledalo na “Made in China”. Ne misli da će Kinezi biti poput Švicaraca, ali da ih se mora uzeti za ozbiljno.
Nikada nije imao automobil
Eleta nikada nije imao automobil, iako ga automobili interesiraju. Objasnio je zašto nikada nije imao automobil.
“Prvo, iz čisto ekoloških razloga. Ako nemam automobil, na neki način se zahvaljujem prirodi za ono što je nama dala. Vidimo šta ljudi rade prirodi, a priroda se osveti za to. Kao pojedinac ne mogu nešto specijalno da uradim, ali mi je savjest mirna”, kazao je.
Kao drugi razlog zašto nema automobil istakao je bicikl za koji vežu sjećanja na rodni grad.
“Otac je bio mašinovođa. Vozio je ćiru između Sarajeva, Višegrada i Titovih Užica. Otac bi mi pustio da vozim ćiru. Kada je završio za mašinovođu, kupio je bicikl Opel Standard iz 1929. Mi staničari na višegradskoj stanici, nas stotinjak koji smo bili kao braća i sestre, naučili smo voziti na tom biciklu. Jedan čovjek je imao automobil i to je bilo svjetsko čudo”, prisjetio se.
U Višegradu je bio prepoznatljiv po biciklu. I danas voli voziti bicikl, a zahvaljujući ovom prijevoznom sredstvu sa suprugom je posjetio mnoge zemlje. Za njih je bicikl u posljednjih 40 godina neizostavan na godišnjem odmoru. Posjetili su Španiju, Francusku, Italiju, Austriju i druge države.
Osim toga, kao razloge za to što nema automobil je naveo to što je u Cirihu teško pronaći parking i to što postoji perfektan javni prijevoz.
“Sve mi je pred vratima – tramvaj, autobus, avion, taksi. Život ne treba zagorčavati traženjem mjesta za parking”, dodaje.
Komentirajući automobil kao statusni simbol, rekao je da svaki put kada proda sat, kolege ga pitaju kada će kupiti Ferrarija. Uz smijeh govori da kupi mali model Ferrarija. Poručio je da važno biti fizički aktivan – hodati i voziti bicikl. Smatra da je velika stvar da kao 73-godišnjak nikada nije bio u bolnici. Zaključio je da je sve jednostavno kada se čovjek na nešto navikne, pa i na život bez automobila.
Klix
