Foto: federalna.ba
U vremenu u kojem svakodnevno svjedočimo odlasku mladih ljudi iz dražve, naša travnička ekipa donosi priču o 34-godišnjaku Miralemu Prijiću, koji je, umjesto nastavka života u Americi, odabrao povratak u Bosnu i Hercegovinu. Kaže, godinama je sanjao povratak u zemlju u kojoj vidi nadu u budućnost. I vratio se prije nepuna tri mjeseca.
U martu sada već davne 1992. godine, kada su i posljednji optimisti morali priznati da je rat u ovoj zemlji neizbježan, četverogodišnji Miralem sa roditeljima i sestrom je svoj život u općini Gornji Vakuf-Uskoplje zamijenio izbjegličkim statusom u Njemačkoj. Nakon nekoliko godine sa porodicom seli u Sjedinjene Američke Države, gdje je stekao dvije diplome, iz biologije i antropologije, te imao sigurno i dobro plaćeno radno mjesto.
„Radio sam u mnogim laboratorijama – u istraživačkoj laboratoriji u državi New York, onda sam radio na MIT-u… Pravio lijek za mišićnu distrofiju“.
Međutim, odlučio je ostaviti sve to i vratiti se kući. Jer kaže – kuća je ondje gdje si rođen, sve ostalo je privremeno. A ključni razlog za povratak su ljudi koje je moguće prepoznati svugdje u svijetu.
„Ja vidim kako se oni vani trude, od ništa naprave nešto. I ovdje isto, kao mađioničari. Loša ekonomija je ovdje. Opet oni rade, a mi ne cijenimo koliko oni rade“.
Dok iznosi analize na osnovu kojih upoređuje život u Americi i ovdje, kaže kako je najbitnije povećati broj novih radnih mjesta, a time i privredni rast, što će rezultirati većim standardom građana. A jedan od preduvjeta je povećanje procenta ulaganja u istraživanje i nauku.
„U EU prosječno je 2,1% BDP-a, za EU kandidate su skoro 1%, a u BiH 0,2% BDP-a. To nas čini zadnjim u Evropi po ulaganjima u istraživanje i nauku. Moramo raditi više na tome da to povećamo“.
Mnogo je nelogičnih stvari sa kojima se susreo u zemlji iz koje je otišao kao dječak, no ono zbog čega se nije i neće pokajati što je Ameriku zamijenio Bosnom i Hercegovinom definitivno su, kaže, ljudi.
„Kako smo mi otvoreni prema drugim ljudima, koliko želimo da pomažemo – i to je neki kvalitet koji se u modernom svijetu sve manje i manje, nažalost, vidi. A ovo je za nas prirodno – mi ni ne mislimo na to, mi samo to radimo“.
I, kaže, mnogi njegovi vršnjaci, koji su zbog rata odrastali izvan Bosne i Hercegovine, misle slično – samo im vrata kuće treba otvoriti.
