ILI: Brutalno ubistvo jedne Tuzlanke, nastavak drame s linearnim akceleratorom u UKC-u, zastoj u radu Skupštine, sukobi u SDA, vakuum vlasti u Banovićima, itd. – Tuzlanski je kanton na početku ove godine
Piše: Zlatko Dukić
Prekjučerašnji Dan žalosti, koji je u Tuzli proglasio gradonačelnik Zijad Lugavić, rijetko suvisla je reakcija vlasti, dakle, sistema, na monstruozno ubistvo Amre Kahrimanović, kojoj je u srijedu, 7. februara, život oduzeo policijski inspektor Elvis Ćustendil. Od viših nivoa sistema reagovanje nije ni očekivano, jer i oni dobro znaju da bi to bilo licemjerno i besmisleno. Doduše, reagovao je i MUP TK-a hitrim susretom s novinarima, ali to je više ličilo na pokušaj posipanja pepelom, nego na objašnjenje ovog bezumnog čina. Čemu u prilog idu riječi direktora Uprave policije TK-a Dževada Kormana o tome da uposlenici MUP-a TK-a nisu bili na ljekarskom pregledu od 1993. godine (?!). Zato je prava, ljudski iskrena, prekjuče bila mirna podnevna šetnja građana Tuzle od mjesta ubistva do centra grada, nimalo slučajno pred zgradu MUP-a TK-a.
Novi zločin, šest mjeseci od prošlogodišnjeg višestrukog ubistva u Gradačcu, doveo je Tuzlanski kanton u žižu javnog interesovanja zbog, opet, nečeg neželjenog, izopačenog i bolesnog. Pa se – ili se za to spremaju – razmahuju i oglašavaju “analitičari” i “eksperti” šupljim mudrovanjem o tome da je zakazao sistem, da su izostale prave zakonske i preventivne mjere i da će se, kao uvijek dosad, sve svesti na posljedice, jer se uzrocima niko ozbiljno ne bavi. O tome s gorčinom javno govori i Nedžad, brat Amre Kahrimanović: ovo će javnosti biti zanimljivo tri dana, a onda će se sve zaboraviti – do nekog idućeg, sličnog događaja.
Taj, oporo tačan stav, novi je kamičak u aktuelnom mozaiku prilika u Tuzlanskom kantonu, koje obilježavaju početak godine. Čim se okrene list crne hronike, u oči padaju podaci o aktuelnoj društvenoj i političkoj slici. Nju je nedavno pokušao osvijetliti Jasmin Kadić, predsjednik KO Naše stranke (uz čudnu rezervisanost ostatka opozicije u TK-u), apostrofirajući zastoj u vlasti, uzrokovanu sukobima u SDA, naročito oko zapošljavanja u UKC-u, krizu koju potvrđuje i neusvajanje budžeta za 2024, to da od 15. decembra nema sjednice Skupštine, da traje nesmetana tajkunizacija političkih procesa, da je teško stanje u UKC-u i neizvjesnost s nabavkom linearnog akceleratora, plus drevne teme – “epska” saobraćajna izolacija TK-a, porast nasilja nad ženama i, kao vrhunac, nedavna kafanska tuča viđenijih SDA-ovih likova, poslije koje je u bolnici završio živinički gradonačelnik Began Muhić (i odbio da na lokalnoj TV kaže ko mu je povrijedio nogu, jer “dobro se zna ko je on”). Reagovanje na Kadića je očekivano: i iz KO SDA i iz Skupštine TK-a, ocijenivši se prozvanim, kažu da se ne osvrću “na stavove irelevantnih stranaka”.
To, međutim, ne potire utisak o praznom hodu i o tome da vlasti TK-a ipak “duva ispod samara”. S izuzetkom Vlade Irfana Halilagića, koja vrijedno radi (zasjeda utorkom) po planu, nije baš regularno da Skupština ne zasjeda dva mjeseca. To ne znači nerad, ali znači da joj se rad najbolje vidi na sjednicama. Ako je najavljeno, pa na zadnjoj sjednici odgođeno usvajanje budžeta za 2024, pravdano čekanjem federalnog budžeta, nejasno je šta se čeka nakon što je Federacija dobila budžet. Ili šta znači tvrdnja predsjednika Skupštine Žarka Vujovića da nema važnih tema i da neodržavanje sjednica nije poslovnički propust? A pamti se da je, uvijek dosad, početak godine bio osobito živ, sadržajan, čak i dramatičan – i kad se smjenjivala jedna (SDP-ova, 2022) vlast i kad je obnavljana i osvježavana postojeća, što je pasalo baš početkom godine.
Ovo nisu jedine mutne nijanse slike TK prilika. Tu je i višemjesečna saga sa izborima u SDA TK-a. Dosadašnji predsjednik Fahrudin Skopljak je odbio novi mandat, pa su opštinske i gradske organizacije krenule u trku za njegovog nasljednika. Svela se na dvojicu kandidata: prof. dr. Šekiba Umihanića, predsjednika Kluba poslanika SDA u Skupštini TK-a, i na Midhata Čauševića, SDA-ovog državnog poslanika. Ishod trke se čeka, ali se čini da ne griješe oni koji tvrde da je baš to pozadina neaktivnosti i odgađanja sjednica Skupštine TK-a, jer vladajuća većina, SDA i DF, smatra važnijim profiliranje kantonalnog vrha SDA, nego probleme TK-a.
Prilike u TK-u dodatno zamućuje linearni akcelerator. Već godinu ga UKC nema, a i ishod nedavnog drugog tendera je upitan, jer je firma iz Sarajeva, koja je odbijena u korist mostarske, uložila žalbu. Moglo bi se desiti da ured za žalbe nanovo blokira nabavku akceleratora, što bi bilo sramotno, kao potvrda da je nečiji profit važniji od ljudskih života. Koji su, i onda kada se to krije od javnosti, sve jeftiniji kod onkoloških pacijenata, prisiljenih da na terapiju idu u Mostar, Sarajevo i Zenicu.
Uz još neke priloge mutnoj slici – poput nastavka igranke s vlasti u Banovićima, gdje se PDA ne miri s neuspjelim rušenjem načelnika Bege Gutića – kao nekom vrstom ironije, počašćeni smo podatkom da Živinice imaju 150 milionera, kojima ništa u životu ne fali. Za razliku od Tuzlanskog kantona, kome fali ono čime bi se i vlast i građani – mogli (po)hvaliti.
Izvor: Oslobođenje
