Smrdljiva bajka

Kolumne
Foto: BHRT

U davna, pradavna vremena, u doba tranzicije bosanskohercegovačkog društva iz krvavog srednjovjekovnog socrealističkog mraka u feudalizam, vladaše pravedni vladari. Kako je sve u to vrijeme bilo podijeljeno na tri dijela, od zemlje preko blaga do sirotinje raje, i to po receptu onog mahalskog šereta i spadala Bezbrige iz čuvene serije “Kože” – pola vlaha, pola turaka, pola šokaca – i ti mudri vladari upravljali su zemljom baš tako dijeleći moć, bogatstvo i svoje podanike. Svako od te trojice vladara imao je svojih bar po četrdeset razbojnika, koji su mu štitili prijestolje i pazili da ga ne svrgnu neki narodni dušmani, nacionalni izdajnici spremni za komadić vlasti na svakojake poganluke, neprinicipijelne koalicije i petljanja sa stranim zavojevačima i moćnicima, u ta neljudska vremena u davnoj prošlosti oličena u bijelom dvoru koji je bio sagrađen pored Miljacke, zvanom OHR.

Bješe to u ta vremena napredno društvo, vrlo stabilno i postojano. Svako od vladara iz tronošca imao je efikasne mehanizme kočenja i blokada, bezbelli u najboljoj namjeri, pa su ih koristili da to troslojno carstvo ne bi odletjelo u provaliju propasti i nestanka. Naročito su pazili da njihova carevina ne padne u tamu maglovite i prevrtljive političke alijanse, koja se zvala Evropska unija, gdje je bila izražena mračna vladavina prava, koja je prijetila da uništi sve na čemu su tadašnji ovdašnji mudri vladari temeljili vlast. Sva trojica su se posebno trudila da sačuvaju dobri narodni običaj koji je bio duboko ukorijenjen u tradiciju sva tri naroda i na kojem je trofazno carstvo bilo i utemeljeno, a zvao se korupcija.

Svako od njih trojice imao je različite načine toplog i ljudskog odnosa prema svojim podanicima i mudrosti prema moćnim carevinama tog vremena.

Jedan je bio toliko moćan da je pomicao rijeke iz korita (iz čega je nastala narodna pjesma “Što li mi se Radobolja muti”) i uvijek isticao da on predstavlja temelj evropskih vrijednosti u tom trojnom carstvu, sa samo jednom nakanom – da njegova pozicija u vlasti bude cementirana Ustavom.

Drugi je bio promjenjivog karaktera. Kad je dolazio na vlast i koju godinu poslije toga bio je dobrodušan, kooperativan i poslušan prema svojim stranim mentorima, naročito prema jednoj staroj tetki iz moćnog i dalekog carstva preko velikog mora, koja ga je i dovela na vlast i u ruke mu dala političku moć. (Baš po njemu i toj tetki preko bare Bora Todorović je ispjevao onu svoju čuvenu rečenicu u filmu “Balkan ekspres” kako on nema majku i kako ga je rodila tetka.) Poslije ga je njegova nemirna priroda pretvorila u velikog buntovnika protiv te iste moćne prekookeanske carevine, pa je stalno prijetio nekakvim odvajanjima i sukobima i svaki dan omalovažavao i blatio ambasadora te moćne imperije, uzdajući se u onu staru mudrost da će ljudi prije slijediti ludaka nego slabića. Okrenuo se vremenom na drugu stranu, pa je isto tako ponizno postao poslušan jednom drugom moćnom, ali neshvaćenom imperatoru sa istoka, koji u to nedemokratsko vrijeme nije bio dobrodošao ni u jednu ondašnju carevinu, osim u dvije-tri prijestolnice koje su podržavale krvavi pohod njegove soldateske daleko na istok od Vrata naroda, koji se u to davno doba zvao specijalna vojna operacija. A onda je taj domaći 30-postotni vladar došao u bezizlaznu situaciju – nije znao kako da do kraja godine vrati milijardu i tristo miliona nečega što je bila valuta u to vrijeme, na ime duga za razne kredite i obveznice. Zbog toga se svim silama trudio da povede narod u nove vojne pohode, stalno guslajući o svijetloj prošlosti i velikim junacima svog naroda i uzdajući se u moćnu oružanu silu carstva preko Drine, zvučno i slikovito prikazanu jednog sunčanog aprilskog popodneva na istorijskoj livadi tada poznatoj kao vojni aerodrom Batajnica, uz prisustvo tadašnjeg ugarskog vladara, srpskog narodnog vožda i njegove prve saradnice, gospon-premijerke.

Treći je bio dobrodušan i merhametli. U njegovo vrijeme se običan čovjek iz naroda mogao popeti visoko na basamacima vlasti. Dovoljno je bilo samo da pokorno sluša cara, (iako neki neutemeljeni istorijski izvori tvrde da je trebalo naročito slušati caricu), da bespogovorno štuje stranačku hijerarhiju, da nabavi nekakvu diplomu i da transferzalno i longitudinalno po vladajućoj hijerarhiji prenosi odluke sa stranačkog mindera ništa ne pitajući. I taj mudri vladar bio je otvoren prema svijetu, ali je i on kasnije “došao tobe”, to jest u sukob sa tim moćnim carstvima i alijansama sa zapada kad je ocijenio da su krenuli u misiju njegovog svrgavanja s vlasti.

Uporedo s njima, vlast je u svojim rukama držao jedan strani moćnik germanskog porijekla, koji je imao  moćni čarobni štapić zvani “bonske ovlasti”. Njega su trojica domaćih vladara različito doživljavala. Za onoga što je bio buntovnik u duši i što je stvorio mit o narodnoj poemi “Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine” taj germanski došljak bio je običan turista, nepoželjan u svakom pogledu. Za onoga što pomjera rijeke iz korita taj strani moćnik bio je garant da će njegova politička pozicija biti zagarantovana ustavom bez obzira na besmislice koje su se tada zvale izbornim rezultatima. Onaj treći, za kojeg istorijski izvori kažu da je imao riđu bradu i strogu, ali pravednu domaćicu, godinama je bespogovorno podržavao sve odluke OHR-a, sve dok nije došao taj germanski izaslanik sa zapada, pa krenuo u njegovo rušenje s vlasti. Tada je, kažu, promijenio ploču.

A kako su živjeli obični podanici u to vrijeme, zapitaće se svaki znatiželjan čitalac, vrli pitac neki. Knjige kažu da su mnogi u prvim godinama tranzicije krenuli pošteno da rade uobičajene biznise tog vremena, ali ih je iskustvo brzo naučilo kako to nije način da se brzo stekne imanje. Imali su dvije mogućnosti.

Prva je da uče i rade i da odu u razne tuđine gdje će neko poštovati i adekvatno nagraditi njihov trud i znanje. Tako je vremenom uslijedila velika seoba naroda – uvijek prema zapadu, nikad na istok, iako je onaj nepokorni, buntovni vladar u zvijezde zakivao onog istočnog moćnog vladara.

Druga mogućnost bila je ništa manje popularna. Oni koji nisu imali volju za tuđinom, a nisu vala bili nešto pohitni ili su bili nesposobni da uče i stiču znanje, imali su efikasan način da lagodno žive, ako su bili spremni na besprijekornu poslušnost pod stranačkim skutima. Nabavili bi neku diplomu, zasjeli u kakav parlament, državnu ustanovu ili javno preduzeće i dizali ruke kad zatreba i kad narede stranački vrhovi. I tu su, naravno, bili i ostali nesposobni, ali pošto su bili u vlasti ili u produženim stranačkim strukturama, niko to nije ni primjećivao.

A šta je sa onima koji nisu htjeli da idu iz svoje domovine u tuđinu (tada se to popularno zvalo dijaspora) i da u svojoj zemlji žive od svog znanja i svog rada? E, za njih u toj carevini, razdijeljenoj na troje, nije bilo adekvatnog mjesta – u tadašnjoj sistematizaciji nije bilo potrebe za tolikim dvorskim ludama.

Sreća, pa mi danas živimo u vremenu koje ni po čemu ne liči na tadašnje…

 

Izvor: Amir Sužanj/BHRT