Foto: federalna.ba
Tridesetak kilometara od ”grada soli” u selu Tetima živi Ivo Kovačević. Ovo područje već odavno napušta stanovništvo u potrazi za boljim životom, tako da u tristotinjak kuća živi tek pet porodica. U posljednjoj kući na osami daleko od civilizacije je kuća osamdesetpetogodišnjeg Ive Kovačevića, tuzlanskog Robinzona, koji je gradsku vrevu godinama unazad zamijenio samačkim životom, na čistom planinskom zraku.
- Video pogledajte OVDJE.
Uskim makadamskim putem dolazi se do kuće osamdesetpetogdišnjeg Ive Kovačevića. Zatekli smo ga u vedrom raspoloženju i dobrom zdravlju, koje ga s obzirom na godine, priča nam dobro služi. Samački život mu prija.
“Meni upravo i godi. Meni godi. Jer ja odavde gledam, talog one magle i onih dimova i svega. To je nezdravo područje”, kaže Ivo.
U posljednjem ratu Ivo je morao napustiti svoje ognjište, bio je i u inozemstvu, ali se opet vratio pod Majevicu.
“I onda sam ja odavde morao iseliti, vojska je posjedovala moju kuću i ja sam otišao tamo prema selu.”
Iz sela je otišao u inozemstvo, ali se opet vratio svome starom, samačkom životu.
“Kuća je bila porušena i morao sam onda hodati, onda su mi kuću napravili i ja sam se vratio”, priča.
Političku situaciju, borbu za vlast i podjele među ljudima ovaj osamdesetpetogodišnjak smatra veoma lošim.
“To je ono što nas jako upropaštava, dijeliti ljude. Svi su ljudi od krvi mesa. Mogu dati krv kome ja hoću i on meni može dati i nema tu razlike.”
Na oko 1000 metara nadmorske visine gdje je Ivina kuća, jedino društvo su mu mačke i lovci. U grad odavno ne ide. Namirnice mu dostave rijetki mještani sela, a odlazak kod ljekara i ne pamti. Ima i recept za dug život.
“Najbitnije za zdravlje je dobra voda i dobar zrak za dug život. Onda još jedno, pušio nikad nisam, ta cigara mnogo ruši zdravlje.”
Ivo je u mladosti svirao i nekoliko instrumenata. Danas je ostala samo neuštimana violina, jer kako nam kaže na kraju, nema kome svirati. No, ipak je napravio izuzetak i ispratio nas uz zvuke muzike.
