Život oboljelih od dijabetesa tipa 1 u našoj zemlji nejednako je tretiran od kantona do kantona. Dok Sarajevski i Tuzlanski kanton idu u korak sa 21. stoljećem, brojni kantoni i udruženja vode bitku za osiguranje normalnih uslova za život oboljelih. U toj borbi je i Udruženje djece i odraslih s inzulinovisnim dijabetesom u Zeničko-dobojskom kantonu.
Zerinu i Hanu spojila je ista bolest. No život s dijabetesom tipa 1 za njih je drugačiji. Zerina Bujak kao osoba s dijabetesom tipa 1 ima zdravstvo iz prošlog stoljeća – igle i inzulinske šprice. Za vrijeme trudnoće neregulisan dijabetes doveo ju je u komu. Iako je na poklon dobila jedan senzor, odlučila je čuvati ga za, kako kaže, teže dane.
„Drugi dan se dešava isto, rezerve iz jetre ispraznile su se dan ranije s tom prvom hipo komom i stavljam taj senzor na kraju na mužev nagovor. Kad sam vidjela mjerenja i svoj sećer svakih pet minuta na telefonu bez uboda u prst, shvatila sam da se s tim može poprilično lahko živjeti“, ističe ona.
Zerina od tada troši 300 maraka na nabavku senzora, što predstavlja finansijski izazov. Dugogodišnja borba Udruženja djece i odraslih oboljelih od dijabetesa tipa 1 rezultirala je osiguranjem besplatnih senzora za osobe do 26 godina na redovnom školovanju. Zerina, nažalost, nije bila u ovoj kategoriji.
„Sada imam još jedno dijete kojem sam potrebna i ne bih rizikvovala, radije ću se odreći nečega drugog, ali senzora se ne bih odrekla nikada“, poručuje Zerina.
Za Hanu Džuherić je život sa senzorm dosta lakši.
„Znatno su mi poboljšali život. Regulacija je puno bolja, imaju alarme koji mi govore da li idem ka hiperglikemiji ili hipoglikemiji, što mene čini znatno sigurnijom nego ranije. Također, manje se bodem: umjesto 5-6 puta dnevno, apliciram senzor jednom u 14 dana, što znatno smanjuje moja oštećenja na prstima“, govori Hana.
Iako su u saradnji s Kantonalnim zavodom zdravstvenog osiguranja ZDK-a u proteklim godinama unaprijedili život brojnih oboljelih, borba za ista prava svih se nastavlja. No, na naš upit da li će narednim proširenjem ortopedske liste pomagala biti uvrštena nabavka senzora za sve oboljele od dijabetesa tipa 1 – nismo dobili odgovor.
„Ovim proširenjem ortopedske liste osoba do 26. godine na redovnom školovanju izostavili smo trudnice i ljude koji već imaju amputacije, sljepoću, koji su na dijalizi bubrega, koji imaju ozbiljne probleme – a njima su možda ti senzori najpotrebniji“, zaključuje Hana.
I pored senzora odrasli oboljeli od ove bolesti nivo glukoze u krvi u 21. stoljeću regulišu bockanjem. Za to dobiju tek 50 trakica koje im traju sedam dana. O besplatnim pumpama za samoregulaciju nivoa glukoze, kažu, mogu samo sanjati jer je to za naš zdravstveni sistem još uvijek luksuz koji sebi mogu priuštiti tek rijetki.
federalna.ba
