U Mrkonjić Gradu u Bosni i Hercegovini postoji kovačnica stara čak 500 godina. U njoj osamdesetogodišnji kovač, Ahmo Zonić, proizvodi sve i to ručno. No, najpopularniji je po izradi kosa. O njemu i njegovom radu je, kaže, čuo cijeli svijet, a o njegovoj radionici nastaloj 1569. godine, nalaze se zapisi u muzejima. Njegove kose oštrije su, kaže, od žileta – u šta pojedini ipak nisu povjerovali.
U oštrinu Ahmine kose nije povjerovao američki ambasador. Gledavši koz prozor kancelarije kako se to u Bosni i Hercegovini kosi trava starim, ručno kovanim, kosama, ne bi mu jasno, priča nam Ahmo – “uze da proba i osta zatečen”.
“On je zamahnuo, mislio da je to tupo, da je to loše i ona je njega skroz okrenula, toliko je posjekla trave i onda je rekao idem kod tog čovjeka da vidim ko je on i šta on to radi”, prisjeća se Ahmo, dodajući da je ambasador zaista došao i odnio predsjedniku Reganu kao suvenir jednu kosu.
Tako je Ahmina ručno kovana kosa završila u izložbenom prostoru nekadašnjeg američkog predsjednika Ronalda Regana. No, u Ahminu radionicu zavirili su mnogi, pa čaki i gotovo sve svjetske televizije.
“Sjeverna Koreja nije, sve su dolazile, eto ti”, dodaje.
I to da bi svijet vidio kovačnicu staru čak 500 godina u kojoj se i danas kuje.
Zanat je sa koljena na koljena prenijela porodica Zonić. Za Ahmu, najbolji kovač kosi bio je njegov djed i to u vremenu kada se proizvodilo na desetine hiljada njih. Nekada veoma cijenjene, danas potcijenjene.
“Ova kosa što se sad kuje ili što se kovalo prije davao je seljak za nju ovcu i janje. Sada je moja kosa četiri kile pečenog mesa, jedna šteka cigareta, dvije gajbe piva, dva litra konjaka”, priča Ahmo.
U prevodu, 200 maraka za proces koji traje danima. U jeku toplotnog talasa, 80-godišnji Ahmo je kraj vatre. Narudžbe se moraju isporučiti. Najviše idu za Srbiju.
“Imam ja i ove za takmičenja. Ona je skupa, preko 200 eura”, ističe.
Sve što zna, prenio je svom sine i unuku. Voljan je, kaže, besplatno prenijeti znanje svima. No, kako kaže, nema dobrovoljaca.
“Sela su umrla, sela su pala, omladina je otišla. Neće više niko da ručno radi, ali ne zaboravite, bio ja ili ne, zemlja se mora obrađivati jer selo je uvijek držalo grad”, dodaje.
U Mrkonjić Gradu nekada je bilo 36 kovač – svi u istoj ulici. Danas je Ahmo sam. Želja mu je, kaže, da se njegova kosa zaštiti, a ulica nazove po njegovim kolegama – Kovačka. Ne želi da se ne zaboravi da se u Ahminoj radionici, između ostalog, može pronaći brava koju niko ne može obiti, ali i najoštrija čakija, stara koliko i BiH.
