Foto: Screenshot Piše: Maida Šljivić
Milton Friedman (1912. – 2006.) ekonomista, koji je više od trideset godina predavao na Univerzitetu u Čikagu, dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju, poznat po svojim istraživanjima iz oblasti analize potrošnje, monetarne historije i teorije, kao i kompleksnosti politika stabilizacije. Osnivač je pokreta „Čikaška škola ekonomije“. Poznati zagovarač „laissez-faire“ kapitalizma, nije imao povjerenja u sposobnost države da koriguje greške tržišta. Najkraće rečeno, Fridman je bio jedan od najvećih liberala 20. stoljeća. Glavna djela iz oblasti ekonomije su mu „Eseji o pozitivnoj ekonomiji“, „Studije o kvantitativnoj teoriji novca“, „Teorija potrošne funkcije“ i „Monetarna historija Sjedinjenih Američkih Država“.
„Za“ ili „protiv“ Miltona Fridmana?
Kako navodi Magazin Fortune, Milton Friedman je „najveći ekonomista dvadesetog stoljeća“. Ronald Regan, bivši predsjednik Sjedninjenih Američkih Država, za njega kaže da je „učenjak prvog ranga kojeg su originalni doprinosi ekonomiji učinili jednim od najvećih mislilaca moderne historije“.
Nesumnjivo je da je ovaj poznati ekonomist ostavio velik i neizbrisiv trag u intelektualnom svijetu, čiji je uticaj prisutan i proširen danas. Prema mišljenju Paul Samuelsona, također ekonomskog nobelovca, taj uticaj se ogleda ponajviše u tome što danas, jer, kako kaže: „Postoji na hiljade pojedinaca koji nastoje da dokažu da je Milton u krivu. U isto vrijeme, neko drugi pokušava dokazati da je u pravu.“
Njegovo djelo „Kapitalizam i sloboda“ danas možemo svrstati među fundamentalnu literaturu za proučavanje i razumijevanje ekonomije, ekonomskog djelovanja i odnosa. U uvodu Friedman ističe važnost individualiteta u smislu individualnog, pojedinačnog uticaja i djelovanja za zajednicu: „Slobodan čovjek neće pitati ni šta njegova zemlja može uraditi za njega, niti šta on može uraditi za nju. On će se prije pitati šta ja i moji sugrađani možemo uraditi preko vlasti za ispunjavanje individualnih odgovornosti, za ostvarivanje pojedinačnih ciljeva i namjera, a iznad svega da zaštitimo našu slobodu?“
Sloboda ispred državnog intervencionizma
„Sloboda“ je ključna riječ Friedmanove postavke međuljudskih odnosa i interakcije čovjeka s vlastima, čovjeka s čovjekom, čovjeka sa samim sobom. On državu vidi kao neophodan i osnovni instrument očuvanja i osiguranja čovjekove slobode. Međutim, kako kaže: „Koncentracija moći u političkim rukama postaje prijetnja slobodi.“
Foto: liberal.hr
Dakle, on daje prostor državi za djelovanje u svrhu zaštite slobode i prava pojedinca. Država nije ta koja ograničava pojedinca, nego je njena moć ta koja treba i mora biti ograničena, kako mu sloboda ne bi bila ugrožena. Država treba da osigura pojedincu prostor za ispunjavanje njegovih obaveza, uživajući svoja prava i slobode tokom života i rada.
Državni intervencionizam u tom smislu svodi se na očuvanje i osiguravanje individualnih sloboda. Sloboda tako postaje prvi imperativ državnoj vlasti. Vlast koja osigurava slobodu pojedincu, zaslužuje da vlada. A država u kojoj svaka individua slobodno djeluje polje je za ostvarenja interesa i garant za progres društva kao kolektiva kroz uspješno djelovanje pojedinca.
U tom kontekstu, nameće se postavka da nikada ne treba zanemariti i zaboraviti pojedinačne poduhvate i djelovanja društvenih aktera, jer je društvo sastavljeno od pojedinaca. Stoga, svaki pojedinac ima podjednaku odgovornost za svoje društveno djelovanje i doprinos, iz čega proizilazi dužnost države da zaštiti pojedinca i njegovu slobodu. Štiteći slobodu pojedinca društvo / država štiti sebe, i obratno.
Nužnost ekonomske slobode
Friedmanovo djelo „Kapitalizam i sloboda“ sastoji se od 12 poglavlja.
Prvo od njih pod naslovom „Odnos između ekonomske i političke slobode“ objašnjava potrebu individualne slobode u bilo kom obliku državnog uređenja. Pri tome Friedman navodi da „društvo koje je socijalističko ne može biti demokratsko, u smislu osiguravanja lične slobode“.
Djelo “Kapitalizam i sloboda” je bilo jedno od mnogih zabranjenih djela u socijalističkom sistemu. I ne čudi, jer bi očigledno u čitaocima probudilo kritički stav prema postojećem sistemu. Foto: knjige.pravac
Iako je ekonomska sloboda uslov bez kojeg se ne može organizirati zdravo društvo, jer je ona nužno sredstvo za ostvarenje političke slobode. Iz toga proizilazi da je ekonomska sloboda sama po sebi važna, kao dio ukupne slobode. Ekonomska uređenost je u najvećem važna zbog djelovanja na koncentraciju moći, jer vrši neposredno, ali i posredno, uticaj na decentralizaciju moći u rukama države.
Ipak, stvar se komplicira kada se država nameće kao „nužni“ regulator ekonomskih odnosa većeg broja ljudi, što često vodi ka ugrožavanju individualne, time i ekonomske, slobode. Friedman na pitanje: „Kako uskladiti ekonomske aktivnosti većeg broja ljudi?“ daje odgovor: „Za one koji vjeruju u slobodu pravi je izazov kako ovu opću međuzavisnost pomiriti sa ličnim slobodama.“ Dakle, važno je ograničiti moć koja je u rukama država, ne potpuno je ukinuti.
Koncentracija moći je neizbježna ukoliko se ekonomska i politička moć udruže, stoga moraju biti odvojene, kako bi jedna drugoj (više ekonomska političkoj) služile kao kočnica i protuteža.
Slikovito rečeno, ključni problem našeg društva je preveliki broj javnih (državnih) preduzeća i ustanova u kojima se obično zapošljava kadar političkih partija koje na parlamentarnim izborima dobiju ovlasti građana da organiziraju državu. Otuda veliki broj javnih preduzeća i ustanova logično vodi kao povezivanju ekonomske i političke moći, odnosno „koncentracije moći u rukama države“. Tada politička moć preuzima dominaciju nad ekonomskom moći što je suprotno načelima društva slobodnih pojedinaca.
Uloga države u slobodnom tržištu
Ekonomske slobode, dakle, uslov su političkih sloboda bez kojih, vice versa, ni ekonomske slobode ne mogu biti potpune. Kako je sloboda pojedinca cilj svakog zdravog društva, Friedman ističe važnost slobodne rasprave (slobode govora) i doborovoljnu saradnju kao i upotrebu političkih kanala kao sredstva za jačanje društvene kohezije.
Jednoglasnost u jednom društvu, prosto, nije moguća. No, da bi se sprovodile odluke do kojih se došlo slobodnim političkim djelovanjem morao bi postojati garant za njihovo poštivanje. Ulogu tog garanta bi trebala preuzeti država, koja treba osigurati sredstva za primjenu i promjenu pravila igre (zakoni) koja bi bila ista za svakog pojedinca.
Također, “Poželjno je državu koristiti za osiguravanje stabilnog monetarnog okvira za slobodnu ekonomiju. To je dio funkcije stvaranja stabilnog zakonskog okvira.“ Vladavina zakona, a ne vladavina ljudi i / ili političkih organizacija, neophodan je instrument za stabilnu monetarnu politiku.
„Školovanje“ i „obrazovanje“
Friedman navodi potrebu razlikovanja termina „školovanje“ i „obrazovanje“: „Predmet našeg interesovanja je obrazovanje, a djelovanje države je uglavnom ograničeno na školovanje.“ Prema njegovom mišljenju, država treba osigurati ulogu u školovanju pojedinaca kroz javne institucije obrazovanja, a s druge strane slobodni pojedinci, koji imaju interesovanja za određene sfere djelovanja, sami vrše proces obrazovanja. Ono u čemu država može dati doprinos sastoji se iz dva segmenta:
Prvi je efekat na okolinu – država kreira i nameće pravila igre (zakone) i sankcije, što nadalje stvara okolnosti pod kojima djelovanje pojedinca utiče na ono što je oko njega (uključujući pri tome druge pojedince i dobrovoljnu razmjenu sredstava).
Drugi segmente je paternalistička briga o djeci i pojedincima, koji se iz različitih razloga ne mogu smatrati odgovornima za efekat na okolinu. Država bi trebalo da osigura uvjete prema kojima bi spomenutim skupinama bio omogućen razvoj u poželjnom pravcu, koji se na kraju vraća na prvu postavku – efekat na okolinu, čime se omogućava svima da žive u zajednici kojoj i sami privređuju i unapređuju je.
Kapitalizam kao protuotrov diskriminaciji
Kapitalizam u središte stavlja ekonomsku slobodu pojedinca, a ona nužno vodi ka smanjenju pritiska na određene religijske, rasne ili neke druge društvene grupe. Ekonomska moć pojedinca u kapitalizmu ne ovisi od imena, boje kože, religijske, klasne ili bilo koje druge pripadnosti, nego od onoga koliko zadovoljavaju potrebe drugih pjedinaca.
“Uloga države je da služi čovjeku, a ne da joj se robuje.” (Milton Friedman) Ilustracija: dialogos. ba
Sposobnost individue da izgradi sebe, svoje ime ili brend ne osporava se na osnovu pripadnosti bilo kojoj grupi, a ne ovisi o socijalnom statusu porodice iz koje dolazi. Kapitalizam nema ni genetske korijene, ni boju kože, ni religiju, ni ideologiju, nego isključivo rad i zalaganje u svrhu ostvarenja slobode kao kranjeg cilja.
Stavljanjem fokusa na pojedinca, kapitalizam otklanja diskriminaciju, pa i onu koja se nerijetko krije iza državnog intervencionizma.
U našem kontekstu, zagovornici sistema prošlosti (socijalizma) još uvijek odbacuju potrebu ograničenog djelovanja države i među njihovim poduhvatima i narativima još uvijek postoji težnja da se svaka državna intervencija smatra poželjnom. Prema mišljenjima mnogih zagovornika prošlih sistema, sva zla su sadržana i pripisana tržištu. No, ako analiziramo do sada provedene državne reforme naći ćemo da državni intervencionizam skoro nikada ne vodi u predviđenom, idealnom pravcu. I još gore, u povlašteni položaj stavlja one pojedince i grupe koje su bliske državnom aparatu, čime diskriminira one koji to nisu.
Nerijetko su državne reforme, koje ne idu u pravcu oslobađanja tržišta i jačanju ekonomskih sloboda, usmjerene ka ostvarenju partikularnih interesa što dovodi samo do ostvarenja konkretnih materijalnih pogodnosti u državnoj aparaturi povlaštene kaste. S druge strane, kapitalizam odobrava postizanje materijalne koristi i ostvarenje individualnih ciljeva, ali individualnim zalaganjima i radom, a ne preko državnog uticaja i kolektiviteta.
Naizgled, lakše je organizirati zdravo društvo ako neko ko ima moć, dakle država, „uzme stvari u svoje ruke i sredi ih“. Iskustvo, pak, govori suprotno. Zdravo društvo i njegov ekonomski napredak moguće je samo ako je pojedinac slobodan. Ne može biti slobodan, ako nije ekonomski slobodan. Ekonomska sloboda, suština je kapitalističkog promišljanja, a što je poznati nobelovac vrlo jasno i argumentirano objasnio u svojoj knjizi „Kapitalizam i sloboda“.
Izvorni tekst pročitajte OVDJE.
