Moja trijezna godišnjica: Kako sam prestao piti alkohol

Kolumne

Piše: Adnan Hamidović Frenkie

Za par dana će tačno tri godine od kako ne pijem alkohol. Svoju zadnju pivu sam popio na novogodišnjoj proslavi prije tri godine i tada rekao ženi da ću slijedeću godinu pokušati da ne pijem nikako. Do tada sam u životu imao kraće pauze u kojima nisam konzumirao alkohol. Nekada po mjesec dana, a najduža apstinencija mi je bila tri mjeseca.

Alkohol sam prvi put okusio sa petnaest godina. Tada sam završio osnovnu školu u Njemačkoj i moj najbolji prijatelj i ja smo proslavili uz gajbu piva. Na oproštajnoj proslavi sam ispovraćao školsku klupu i zamalo bio izbačen iz škole. Imao sa sreću što sam imao finu nastavnicu i što je bio kraj godine, inače bi cijela priča završila puno gore.

Od tog trenutnka sam pio cijeli svoj život i ukoliko bi sudili po zvaničnim definicijama alkoholizma ja bi sigurno spadao u neki blaži oblik alkoholičara. Kada kažemo alkoholičar svi zamišljamo beskućnog, zaraslog, usmrjedlog čovjeka koji prosi kako bi zaradio za slijedeću flašu pića, ali istina je zapravo drugačija. Kao što imamo razne stadije raka tako imamo i razne oblike alkoholizma. I ako živimo normalan život, imamo porodicu, posao, prijatelje ali volimo da cugnemo par puta sedmično pripadamo na skalu alkoholičara.

Sanjam da pijem

I takav je moj život bio, radio sam muziku, imao porodicu, ali sam više puta sedmično sjedio uz tv sa pivom, ili sam za vikend pio žešća pića. Uvijek je bio neki povod, da li je utakmica, rođendan, praznik, vikend, dernek, koncert ili sam sreo starog druga pa smo nazdravili uz pivu. I uvijek krene sa tom jednom ali nikad ne ostane na jednoj.

I tako je pala moja odluka. Zapravo sam htio da vidim da li ja mogu izdržati godinu dana da ne pijem. Htio sam također da vidim kako će moje tijelo reagovati i kako ću se osjećati. Jer kao što sam rekao, nikad u životu, sem mog djetinjstva, nisam imao duži period bez alkohola.

Alkoholu ne treba dugo da izadje iz organizma i, ukoliko niste hronični alkoholičar, ne bi trebali imati teško „skidanje“. Za one koji ne znaju, skidanje sa alkohola osobe koja je teški alkoholičar je najopasnije od svih odvikavanja.

Najviše smrtnih slučajeva i najriskantnije liječenje je upravo kod alkoholičara, i ukoliko se ne radi uz nadgledanje doktora često završi smrtno. Meni je to bilo iznenađujuće, mislio sam da je najteže odvikavanje od heroina ili drugih teških droga, ali ne, najopasnije je sa alkoholom.

Kod mene nije bilo znojenja, drhtanja, proliva ili sličnih pojava, ali je bilo drugih situacija. Tako sam recimo nakon par sedmica često sanjao da pijem i budio se ljut na sebe što sam u snu popustio i nageo čašu. Bilo je naravno i pozitivnih strana. Lijepo je probuditi se subotom i nedjeljom bez mahmurluka.

Brzo sam sam izgubio par kilograma, koža mi nije više bila suha i generalno se osjećao puno zdravije, o parama koje sam uštedio da ne pričam. Mozak i memorija mi je radila puno bolje i mogao sam se bolje artikulisati. Iza sebe sam imao brojne koncerte koje sam pijan upropastio radeći greške na bini a nekih od njih se nisam ni sjećao. Nisam jednom ušao u klub diveći se kao da sam tu prvi put, da bi mi prijatelji rekli da smo tu svirali prije par godina. Sada, trijezan, sam svoj nastup izvodio profesionalnije, preciznije, uživajući i pamteći publiku i atmosferu.

Društvo kao najveća prepreka

Ali jedna od najvećih prepreka u cijeloj priči je bilo društvo.

Trideset godina sam se opijao, povraćao i sramotio, a ljudi su me najviše počeli osuđivati kada sam prestao piti. Niko me nikad nije pitao jesam li dobro dok sam pio, to pitanje je uslijedilo kada sam počeo da odbijam alkohol. Konzumiranje alkohola se toliko uvuklo u društvo i postalo normalno da bi ljudi smatrali da nisi normalan ako ne piješ.

Šta mu je, jel pukao, jel bolestan? To su bila samo neka od pitanja koji su upućivali mojim prijateljima. Valjda smo tako programirani uz silne reklame i marketing. Nema filma u kojem glavni glumci ne otvore frižider i posluže se pivom ili viskijem. Glavni lik dođe umoran sa posla, prvo što radi vadi pivu.

Glavni lik se posvađa sa djevojkom, prvo što radi sipa piće u čašu. Glavnom liku umre prijatelj, oni ga sažaljevaju uz pivo. Glavni lik ima povod za slavlje i naravno slavit će uz šampanjac. U svim životim situacijama, bile stresne, problematične, konfilktne, sretne ili vesele uče nas da će nam bolje i lakše biti uz alkohol. I upravo tako sam se i ja ponašao.

Mnogi ljudi teško donose takve odluke. Neki to možda i smetraju ispravnim ali ne istraju. U mnogim situacijama bi odbili da piju ali zbog pritiska sredine i društva popuste. A tu je i ona famozna „ma možemo jednu“ ili „jedna čaša vina je dobra za srce“. Što zapravo nije tačno. Ni jedna čaša, ni jedno pivo nije zdravo nizašta.

Za dezinfekciju i parfeme

Zadnja istraživanja koja su objavljena u britanskom Lancetu potvrđu da ni najmanja količina alkohola nije zdrava za tijelo. Što se mene tiče, alkohol je jedino koristan u svrhu dezinfekcije ili u malim količinama u parfemima, sve drugo je nezdravo i nepotrebno.

Mnogi će reći da sam ja zadnja osoba koja treba o ovome pisati. Toliko puta sam promovisao alkohol i takav način života. Bio sam jedan od glavnih zagovornika i promotora nezdravog života i moram se zahvaliti Bogu što su sve te pijane noći prošle bez većih poslijedica za mene i ljude sa kojima sam bio. Pa i ovaj tekst je pokušaj da se malo štete popravi.

Sreća moja je bila što me alkohol nije pretvarao u agresivnu osobu, što svaki put kad sam pijan sjeo za volan nisam nikoga povrijedio i ubio. Drago mi je da sam sve to spoznao pomoću novogodišnje odluke i glupog challenga, jer moglo je to sve biti puno gore. Mogao sam sve ovo skontati sjedeći u zatvorskoj čeliji ili vezan za bolnički krevet ili invalidska kolica.

Ovako ću treću godišnjicu apstinencije proslaviti zdrav, čitav, uz porodicu i uz jedan ukusni cijeđeni sokić.

 

Al Jazeera