Nermana Dalipagić, trener i vlasnik Gimnastičkog kluba “Sarajevo”: Trebalo mi je 17 godina i 114 dana za uspjeh preko noći

Nermana Dalipagić, trener i vlasnik Gimnastičkog kluba “Sarajevo” (Foto: Klix)

Naizgled su nježni i krhki. Članovima Gimnastičkog kluba Sarajevo zagrljaj je prvi način na koji se pozdravljaju pri dolasku na treningu, a nakon posjete, uvjerili su nas – potpuno suprotno onom naizgled, da su svi veoma hrabri, odvažni i motivisani. Porodica, u pravom smislu, koja broji više od 150 članova.

Put do uspjeha nije uvijek glatka cesta. A u Sarajevu, gdje je gimnastika na marginama i gdje postoje tek dva zvanično registrovana kluba u čitavom kantonu, baviti se gimnastikom izgleda kao potpuno nepopularan i čudan izbor. A uopšte nije tako. Sport kao sport, za sve one koji se s njim susretnu, izaziva divljenje i oduševljenje, no gimnastika, a posebno u našoj neuređenoj državi, suočava se s brojnim izazovima koji utječu na njen status u masovnoj svijesti.

Gimnastika se često može vidjeti na olimpijskim igrama ili drugim velikim takmičenjima, no njeno prisustvo u medijima i svakodnevnom životu znatno je manje. I dok se često percipira kao sport koji je povezan s nešto većim rizikom od povreda, istina je potpuno drugačija. Uvjerili smo se, da uz pravilan sistem rada i sveprisutnu opreznost, taj rizik u potpunosti nestaje, a sve se pretvara u jednu prekrasnu disciplinu koja donosi potpuno novu dimenziju ljepote i doprinosa svijetu sporta.

Strpljenje kao put do pomjeranja granica

Gimnastički klub Sarajevo broji više od 150 članova. Uz Nermanu Dalipagić, glavnu trenericu i osnivačicu kluba, o njegovim članovima brine i trenerica Ejla Bešić. Neizmjernom strpljivošću, koja je prijeko potrebna u ovom sportu, a posebno s djecom, zajedno potiču svoje svoje članove da pomjeraju sopstvene granice i pomjeraju limite.

Gimnastika kao sport zahtijeva ne samo fizičku izdržljivost, već i mentalnu snagu, a kroz brojne izazove koji se postavljaju svakog treninga, mladi sportaši uz aktivnost u razvoju grade i karakter te uče važne životne vrijednosti. Odgoj je na prvom mjestu, a trening nikada nije samo vrijeme koje će se izgubiti u toku dana. Kažu nam da sva djeca moraju pokazivati odgovornost za svoje ponašanje u školi, kao i u privatnom životu, a da je to osnovni preduslov da bi mogli biti dio ovog kluba. I to je najljepša strana ove priče.

Zašto gimnastika, a ne neki drugi sport?

“Benefiti su višestruki. Gimnastikom se razvijaju i poboljšavaju sve motoričke sposobnosti, te mnoge druge sposobnosti koje se ne mogu razviti bavljenjem drugim sportom. Elementi gimnastike su jako kompleksni i potrebno je razvijati tzv. ‘sportsku pamet’, što za jedno dijete predstavlja ozbiljan zadatak. Stoga, svako dijete koje se bavilo gimnastikom lakše i brže će shvatiti i savladati sve vještine, ukoliko se odluči baviti drugim sportom u budućnosti. Sve psihofizičke sposobnosti su usko povezane da je teško napraviti selekciju koje su najbitnije kada je sportska gimnastika u pitanju”, kaže nam je početku razgovora Nermana Dalipagić, trener i vlasnik Gimnastičkog kluba Sarajevo.

A koliko je teško djeci u razvoju nametnuti osjećaj ravnoteže između umjetnosti i sporta?

“Danas u gimnastici je zastupljen holistički pristup, tako da na taj način, struktura umjetnosti i igre su dvije neodvojive stvari. Ta veza je mnogo jaka da je postalo neophodno uz treninge gimnastike uvesti balet, ples, jednostavno i jezik estetike da bi se zadovoljile sve forme i pravila koje se stave pred sportistu.

Ponekad je teško pronaći taj balans, jer je to dug proces koji, ukoliko se ne ispoštuje, nemoguće je ostvariti zadane ciljeve. Ne pristaje svako dijete na taj stres i disciplinu ako govorimo o vrhunskom sportu”, kaže Nermana.

Kako potaći interes djece za sportsku gimnastiku i kako pronalazite balans između igre i strukture treninga?

“U principu, niko nije ravnodušan na sportsku gimnastiku. Djeca su jako zainteresovana, ali problem nastaje onog momenta kada od ambicije i želje za uspjehom ‘preko noći’, najčešće roditelja, dijete ne ostane disciplinovano do kraja pod izgovorom da se još uvijek pronalaze, i nerijetko se ne pronađu ni u jednom sportu. Teret odgovornosti nosi i dijete i roditelj i trener. Mora postojati sinergija, u suprotnom gubite zadovoljstvo i radite Sizifov posao. Moraju postojati jasne granice ko je trener i koja je njegova uloga. Suština sporta je mnogo dublja od samog treninga”, kaže nam Dalipagić pa nakon toga govori o strukturi treninga:

“Kada je u pitanju struktura treninga, jasno je da je to trening, a ne igraonica. Podrazumijeva se da će trening biti planiran u skladu s mogućnostima polaznika i animiranja istih. Gimnastika je toliko bogata brojem elemenata da uvijek imate mogućnosti zainteresovati grupu i razbiti monotoniju. Većina djece koja dođe na trening prvi put, vrlo rado se vraćaju ponovo. Bez obzira na disciplinu i sve ono što ide uz sport, jako je bitno da dijete sa treninga izađe zdravo, sretno i zadovoljno. Gimnastika je individualni sport, tako da trener mora biti fleksibilan i spreman imati alternativu za svako dijete koje nailazi na poteškoće u savladavanju elemenata. U suštini, nije teško pronaći balans ako znate šta radite i ako je to sport koje dijete želi trenirati. Naravno da ima i onih koji bi radije radili nešto drugo. Ali, sve je to razumljivo i u skladu sa prirodom.”

Na pitanje kako se u gimnastici vrednuje napredak i uspjeh djece, a da se osigura da ona opet budu zadovoljna i da imaju samopouzdanje, Nermana nam govori kako je za trenera najveći uspjeh kada dijete savlada element kojeg se plaši.

“Postoje dva parametra vrednovanja. Prvi je testiranje i postavljanje normi za određene zadatke i na taj način imate stvarnu sliku na osnovu koje se može vršiti selekcija. Drugi je individualni – koliko je dijete napredovalo u odnosu na svoje mogućnosti, predispozicije i incijalno stanje od momenta kad je došlo, bez poređenja s drugima. Nekada je veći uspjeh i zadovoljstvo za trenera kada dijete koje se plaši ili koje ima poteškoće nauči jedan element samostalno, nego kada neko od koga se očekuje nauči pet novi elemenata. Trener je taj koji pravi atmosferu i, da tako kažem, ‘ubacuje loptu u igru’. Izgradnja samopouzdanja je jednako bitna koliko i trening. Svi imaju svoje načine i stilove”, kaže Nermana.

Koje su najvažnije sigurnosne mjere koje se primjenjuju na treningu gimanstike?

“Najvažnija stvar, ne samo u gimnastici, nego u svakom sportu je upravo sigurnost. Prije svega najvažnija je osoba koja stane ispred djece i kome vi svoje dijete povjerite kao roditelj. Trener mora prvo da zna da radi svoj posao i treba da prati kretanje i predvidi u kojem momentu dijete može doći u opasnost. Sada se vraćamo na tu disciplinu bez koje niti ima sporta niti sigurnosti. Trener mora dijete usmjeriti i uputiti na putanju kretanja, s obzirom na to da je to rad na spravama (dvovisinski razboj, greda, preskok, parter) i konstantan nadzor nad grupom”, objašnjava nam Dalipagić.

Gdje je u gimnastici Bosna i Hercegovine i koliko uopšte ima perspektive u ovom sportu? Kako uopšte prepoznati talentovano dijete?

“Talentovano dijete se brzo istakne, intenzivno radi i može se fokusirati i savladati vještine. To je jedan opsesivni interes koji se može prepoznati i u pogledu djeteta i samim tim vam je zadovoljstvo dati sve od sebe da talente tog djeteta usmjerite na pravi način. Prva faza kroz koju prolazi trener je euforija kada otkrijete dragulja, ali vrlo brzo dolazi od pada entuzijazma do momenta donošenja odluka, da li plivati u mutnoj vodi ili pustiti da vas ona nosi. Perspektivne djece u BiH ima, ali ta djeca nemaju BiH iza sebe. Samo su dva kluba u Kantonu Sarajevo, ako imam pravu informaciju, za koja se može reći da se ozbiljno bave sportskom gimnastikom. U odnosu na druge sportove ova brojka je poražavajuća. Bilo bi ih i više kada bi klubovi mogli trenirati u nekomercijalnim sportskim dvoranama, a ne u privatnim prostorima koji su namjenjeni za sve osim za gimnastiku. Ni jedna sportska dvorana ne dozvoljava skladištenje opreme za sportsku gimnastiku, većina je kako sam rekla komercijalnog karaktera u smislu da klub financijski ne može da podnese i bude likvidan u smislu pružanja kvaliteta i fonda sati za vrhunski sport. To je jedan začarani krug iz kojeg treba izaći i usuditi se prkositi”, kaže nam Nermana.

Ženski sport? To je stereotip!

Dodaje kako je jako teško doći do opreme i da se sve svodi na to da morate uvoziti iz drugih zemalja, a da ne poznaje nijedan klub koji bi mogao osigurati i najskromnije uslove odjednom. A sve su to, kaže nam Nermana, sprave bez kojih ne možete ni predstaviti društvu sport kojim se bavite i želite raditi.

Navodi primjer kako Gimnastički klub Sarajevo trenira u “sali” od 120 kvadrata, ali da i bez obzira na to, imaju odlične državne i međunarodne rezultate. Napominje da nikada ništa ne bi napravili da su u bilo kojem trenutku preispitivali svoje odluke zbog prepreka, ali da osvajanje medalja uvijek zasjeni sve probleme.

I za kraj, pitali smo je koliko je ovo zapravo “ženski” sport, odnosno koliko muškarci pokazuju interes. Primjera radi, na treningu koji smo posjetili, vidjeli smo tek dva dječaka.

“Sportska gimnastika je sport kojim se bave i takmiče i muškarci i žene. Istina je da ima dječaka i kod nas, ali su uvijek u manjini zbog stereotipa koji vladaju da je to ženski sport. Ne znam zašto je to tako, s obzirom na to da sama historija gimnastike ne ide u prilog ikakvim predrasudama. Dajemo sve od sebe da unaprijedimo mušku sportsku gimnastiku i da dječaci koji se bave gimnastikom ne budu žrtve onoga što društvo kaže da je dobro ili loše. Taj problem ima tendenciju rasta i samim tim mi na neki način moramo privilegovati dječake, ubrzano raditi, preskakati procese pa se na njih opet vraćati da bi se oni zadržali u ovom sportu. Cjelokupan plan, rad i trud je hvatanje za slamku. A zaključak priče je da ne treba odustajati i nalaziti utjehu i opravdanje da nam nije dato nešto što nam pripada, nego kao pojedinci se trebamo odupirati nametnutim standardnima koji su sve nedostižniji, da bismo tapkali u mjestu. Završila bih s citatom Lionela Messija: ‘Trebalo mi je 17 godina i 114 dana da postanem uspješan preko noći’. Trud i rad se uvijek isplate”, kaže nam Nermana.