Tomislav Cvitanušić, alpinist, triatlonac i bh. Ironman: Ništa nije nemoguće

Intervjui

Tomislav Cvitanušić (50) smatra se jednim od sinonima bh. sporta i rekreacije. Posebno se istakao u alpinizmu, visokogorstvu, trčanju i triatlonu. Čak šest puta završio najtežu triatlon trku na svijetu “Ironman”. Kao prva osoba za prostora bivše države učestvovao je na najtežem i nejesktremnijem triatlonu na svijetu “Norseman”. Rođen u Puli, ali odrastao u Sarajevu, Tomislav je ponosno odnio zastavu svoje domovine  Bosne i Hercegovine na većinu svjetskih vrhova.

Za magazin Azra Tomislav je govorio o svom poslu, karijeri, načinu života, te poslao snažnu poruku mladima.

Intervju prenosimo u cjelosti:

Odrasli ste u Sarajevu, na Čengić Vili. Koje uspomene nosite iz tog perioda?

– Imao sam bezbrižno djetinjstvo, odrastao sam među fantastičnom rajom i uglavnom smo vrijeme provodili napolju, na sportskom centru na Čengić Vili. Tada je djetinjstvo i odrastanje bilo drugačije nego danas. To su mi prve asocijacije na djetinjstvo i moje prve sportske korake.

Studirali ste Mašinski fakultet u Sarajevu. Odakle tako hrabra odluka da napustite studij mašinstva i izaberete sport?

– Studirao sam Mašinski fakultet, ali zbog rata sam morao to prekinuti, naime, sve vrijeme rata sam proveo u Sarajevu. Nakon rata sam završio Fakultet za sport i tjelesni odgoj, gdje sam i magistrirao. Shvatio sam da je sport moja prva velika ljubav, tako da sam odlučio da joj se vratim, te sam se i u toj oblasti educirao.

Nedavno ste se popeli na Kilimandžaro. Kakve utiske nosite s tog mjesta?

– Ponio sam utiske koji su prelijepi, te sam po ko zna koji put shvatio da je smisao u putovanju, a ne u dosezanju vrha. Stalno ponavljam, nekada zvučim sebi kao papagaj, da se ne koristi termin „osvajanje vrha“. Vrlo je ambiciozno reći da mi mali ljudi osvajamo nešto što je mnogo veće i starije od nas. Mi dosežemo vrhove, a cilj i najveća sreća na putovanjima ka vrhu je da upoznate nove ljude, kulture, te da iskusite nešto novo.

Ja sam prvi put sada bio u Africi i oduševljen sam načinom na koji su nas ljudi tamo dočekali. Oduševljen sam njihovim gostoprimstvom, kako su se prema nama odnosili. Oni imaju tako malo, a tako su sretni. Vrlo su ljubazni prema gostima koji dolaze da se penju na tu planinu, gdje se nalazi jedan od sedam najviših vrhova na svijetu. Ujedno je i najveća planina na svijetu kada se gleda od svoje baze pa do vrha Uhuru Peak na 5895 metara nadmorske visine.

Na koje sve svjetske vrhove ste ponijeli zastavu Bosne i Hercegovine?

– Gdje god se penjem van Bosne i Hercegovine, nosim zastavu svoje domovine, jer je to lijep običaj u alpinizmu i visokogorstvu. Kada se popnemo na vrh, napravimo neku fotografiju i uvijek se ponosno slikamo sa zastavom naše države. Mi smo na tim vrhovima lišeni bilo kakve dnevne politike i različitosti koju nam tako često nasilu drugi nameću. Ljude vrhovi ujedinjuju, dijelimo vodu, hranu, opremu, a ne pitamo ko je ko.

Ja sam se do sada popeo na četiri od sedam svjetskih vrhova. Tu je i najviši vrh Južne Amerike, Aconcagua, koji  se nalazi na nešto manje od 7.000 metara nadmorske visine. Popeo sam se i na Elbrus, što je najviši vrh Evrope, koji se nalazi u Rusiji. Dva puta sam se popeo i na Mont Blanc. Na drugom usponu na Mont Blanc bio sam u timu koji je vodio tada sa sobom 12-godišnjeg dječaka Danina Jusku, te je jedan od najmlađih u našem regionu koji je uspio da se popne na Mont Blanc.

Time smo uspjeli pokazati da se čak i klinci koji su hrabri i posvećeni cilju mogu popeti visoke planine, naravno ukoliko nam to planina dozvoli. Ukoliko je vrijeme loše, ne možemo se penjati na velike vrhove, tada moramo čekati ili se vratiti kući, ali opet biti zahvalni za priliku, a planina će tamo biti i drugi put i čekat će nas.

Koji Vam je uspon do sada bio najteži?

– Uspon s Arminom Gazićem. Naime, nas dvojica smo se 2019. popeli na najviši vrh Sjeverne Amerike, Denali, koji se nalazi na Aljasci. Zbog svog geografskog položaja, a Denali se nalazi u subpolarnom krugu, jeste i najhladnija planina na svijetu, hladnija čak od Himalaja. Nažalost, godinu nakon našeg zajedničkog uspona izgubio sam svog partnera Armina Gazića, koji je stradao u nesreći na rijeci Neretvi. Mišljenja sam da je on bio jedan do najboljih bh. alpinista, ako ne i najbolji, te je to predstavljalo veliki gubitak za našu sportsku zajednicu. Taj naš zajednički uspon mi je ostao u sjećanju, jer me podsjeća i na Armina, kao i na vrijeme koje smo proveli na toj ekspediciji. To mi je bila najteža ekspedicija.

Nakon toga mi je ovaj put na Kilimandžaro baš lijepo došao, a Kilimandžaro nije ekspedicija nego više neka vrsta avanture. Zato je Kilimandžaro moja topla preporuka svim planinarima i visokogorcima koji su u dobroj fizičkoj spremi. Treba samo biti spreman, hodati od kampa do kampa i strpljivo se penjati. Da, visina jeste velika, ali to se rješava aklimatizacijom, odnosno procesom prilagođavanja našeg tijela na visinu i nedostatak kisika u zraku.

Šta smatrate najvećim uspjehom u životu?

– Mislim da je to nešto što se s godinama mijenja. Kako starimo imamo drugačije poglede na život. Do sada u sportskom smislu sam najviše ponosan na to kada sam s Mustafom Mehićem, zvanim Mujče, prije pet godina istrčao Sarajevski polumaraton. Nas dva smo se vrijedno spremali šest mjeseci za taj podvig. On je slijepa osoba i mi smo uspjeli tada trčeći polumaraton poslati poruku da ništa nije nemoguće ukoliko to dovoljno jako želimo i radimo vrijedno na tome. Dobio sam i prijatelja za cijeli život, tako da mi je to bez dileme najdraži sportski uspjeh.

Smatrate li sport svojim poslom ili načinom života?

– U ovim godinama smatram da je sport postao moj način života. Također, mislim da je to ispravan način života, jer održavamo svoje i psihičko i fizičko zdravlje, te smo samim tim korisniji zajednici i osobama u našoj blizini. Sport i rekreaciju smatram načinom života, a svakako da se to treba prilagoditi svojim zdravstvenim mogućnostima. Sigurno da su ljudi zdraviji kada su u pokretu i kada se penju na planine ili rekreativno bave nekim sportom. Godine su za mene samo broj na papiru, u glavi se još osjećam jako mladim. Sport je moje veliko zadovoljstvo i ne samo hrana za tijelo, nego i hrana za dušu.

Vaš način života održava i Vaš fizički izgled. Zbog toga se među nježnijim spolom smatrate jako zgodnim muškarcem. Koliko Vam to imponira?

– S obzirom na to da sam dugo u braku i da imam odraslog sina, ja ne doživljavam sebe na taj način. Naravno da mi kompliment prija, ali mislim da je fizički izgled prolazna stvar, važno je da smo zdravi i sretni, a to ne ide jedno bez drugoga. Mnogo toga se može prevenirati kada je riječ o zdravlju. Ne postoji opravdanje da pušimo cigarete ili upražnjavamo sjedilački način života, ako se možemo kretati i posvetiti svom zdravlju. U Sarajevu postoji toliko prirodnih resursa koje možemo koristiti, a potpuno su besplatni, Vrelo Bosne, Trebević, Vilsonovo šetalište, Kozija ćuprija, sve su to odlične lokacije za bavljenje rekreacijom i uživanje u prirodi. Zato iskoristimo ono što imamo pri ruci i uživajmo u životu.

Imate li neku poruku koju biste željeli poslati mladima?

– Mi smo bića koja su stvorena za kretanje. Imamo takve udove, pa čemu nam služe noge ako se nećemo kretati. To je samim tim i recept za dugovječnost i dobro zdravlje, ali prije svega za dobro raspoloženje. Kada ste napolju, trčite, šetate, vozite bicikl ili planinarite, onda ste i raspoloženi, druželjubivi. Treba konstantno raditi na sebi, treba i čitati. Cijeli život je jedna velika škola, tako da treba sticati nove vještine, uživati u prirodi i voljeti život. Krenimo od sebe i budimo primjer drugima.

Azra