Piše: Maida Šljivić
Kroz historiju su zapisani veliki ljudi, za koje prije ili kasnije većina populacije sazna. Uglavnom pratimo biografije i dostignuća onih koje većina prihvati kao pobjednike svoga vremena. Šta je sa malim ljudima koji su malim koracima tokom svoga života, svojim radom, djelovanjem i zalaganjem nastojali popraviti zajednicu u kojoj žive? Obični ljudi, svakodnevno nose breme historije na svojim leđima. Svakome od nas pripada onoliki dio historije koliko je naša volja i zalaganje za vrijednosti koje će trajati i poslije nas. Obični ljudi, koji žive svakidašnje, obične živote svojim radom doprinose zajednici, a da toga nisu ni svjesni. Ponekad mislimo da se svakodnevni poslovi i akcije podrazumijevaju, međutim oni su zapravo ti koji najviše doprinose razvoju zajednice u kome se dešavaju, svakodnevne i obične stvari održavaju zajednicu i drže je budnom za ono “neobično” i nesvakidašnje.
Hadži Mehmed efendija Šljivić, sin rahmetli Alije Šljivića, je rođen u Donjim Dubravama, opština Živinice, 15.04.1946. godine. Po završenom prvom dijelu Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, Mehmed ef. prekida školovanje i odlazi na odsluženje vojnog roka koji je u to vrijeme bio obavezan i nije štedio čak ni vjerske službenike. Nakon odsluženog vojnog roka, 01.01.1969. godine je postavljen za imama u džematu Ričica – Kraljeva Sutjeska, Organizacija islamske zajednice Kakanj. U tom džematu je obavljao dužnost imama malo više od godinu dana (do 30.09.1970.) kada se zbog majčine bolesti vraća u svoje rodno mjesto. Nakon pauze u vjerskoj službi, dekretom Reisul-uleme, 15.01.1971. godine postavljen je za imama u džematu Miljanovci, Medžlis islamske zajednice Kalesija, gdje je služio do kraja radnog vijeka. Do 1988. godine je obavljao imamsku, hatibsku i mualimsku dužnost u Staroj džamiji, poznatoj kao Džamija u šumi, nakon čega je izgrađena nova džamija u džematu Miljanovci (08.08.1990.) pored magistralnog puta Tuzla-Zvornik. Kroz svoju imamsku službu i mektebsku nastavu mnoge je generacije podučavao osnovama islama, što je u tadašnje vrijeme bio rijetki, a samim tim i dragocjeni izvor duhovnog napajanja. Za 33 godine uspješno obavljene službe, za taj tespih nanizanih godina službe u jednom džematu, Džematski odbor džemata Miljanovci je odlučio nagraditi svoga efendiju hadžilukom. Jedan od džematlija, svjedoka tog čina, Senaid Ključanin (profesor biologije u Srednjoj medicinskoj školi u Tuzli) navodi da je ovaj događaj bio „prava svečanost u džematu, a imalo je i velikog odjeka znatno šire, pa čak i do Rijaseta. Znam da su islamske informativne novine “Preporod” o tome pisale kao svojevrstan presedan koji se rijetko dešava, da jednog imama njegove džematlije otpreme na hadždž.“. Mehmed efendija Šljivić je bio prvi imam s područja Medžlisa islamske zajednice Kalesija koga je narod želio, iz poštovanja prema njemu, njegovim djelima i službi, nagradio tako značajnom nagradom. Mehmed efendija je obavio hadždž (petu islamsku dužnost) u periodu od 28.01. do 20.02.2003. godine.
Školovanje u strogom, nemilosrdnom državnom sistemu
Svaki čovjek shodno svome karakteru, obrazovanju i stručnosti ostavi određeni uticaj, a Mehmed ef. kao jedan od rijetkih u to vrijeme odlazi u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevo i to iz četvrtog razreda osnovne škole da bi u medresi proveo osam godina. U to vrijeme, postići srednjoškolsko obrazovanje značilo je značajan iskorak, a samo posve rijetki su išli na fakultet. Kao natprosječan, obrazovan čovjek, automatski je bio primjer ostalima, vrijedan pažnje, a uticaj sam po sebi ostavlja trag. Tako je Mehmed ef. u svom radijusu kretanja i djelovanja itekako uticao na ljude oko sebe bilo da su oni u džematu, a tako i još više u krugu uže i šire porodice i u komšiluku.
„Kad je Mehmed ef. otišao u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevo, kao dječačić od svojih 11-12 godina, a ja sam upravo toliko mlađi od njega; znači ja sam sa svojim prvim saznanjima osjetio da je moj amidža u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, da je Gazinovac, tako su taj žar i radoznalost obuzimali moje mlado biće, a u mome vaktu u medresu se išlo poslije osmogodišnje osnovne škole. Učio sam dobro u školi, tako da su me svi nastavnici po saznanju da želim upisati medresu, aktivno odvraćali od toga. Pazite, to je vakat u kome kažu da je vjera nešto anahrono, da je medresa gušenje talenta i šta sve nisu činili da me odvrate…“ govori Harun ef. Šljivić, bratić rahmetli Mehmed efendije, te nastavlja: „Od posebnog značaja su napori djeda Alije (Mehmedovog oca) koji je na tom putu bio neumoran, zatim mnoge snage, a posebno iz reda učitelja i nastavnika koji su svim snagama išli da to vjersko minimiziraju, a ono ateističko istaknu, proguraju. U samoj medresi svi mi u onoj državi, SFRJ, smo bili žigosani. U Sarajevu od posebno ‘bodrene’ jalije mi smo premlaćivani, sistem nam je zabranio liječenje, nismo mogli ovjeriti zdravstvenu knjižicu nakon upisa i polaska u medresu. Samo ako bismo bili redovni davaoci krvi, tako bismo mogli ovjeriti zdravstvenu knjižicu na par mjeseci. Roditelji koji su imali pravo na dječiji doplatak, čim bi mu dijete krenulo u medresu doplatak otpada, nikakva prava na stipendiju, a nakon okončanja školovanja u radnoj knjižici bi bilo upisano (vjerska škola) NK-radnik. Medrese su redovno bile pod budnim okom obavještajne službe (UDBA). Učenicima, kao i profesorima su podmetane razne stvari, samo da bi ih se lakše proglasilo klasnim i/ili državnim neprijateljima. Eh sad: u jednom Gazinovcu se usljed tih sukobljenih snaga brusio biser, a svaki Gazinovac, posebno iz tog vakta, je biser za sebe. U tom biseru, to jest srcu, je ideja, inspiracija- što je pritisak bio veći inspiracija je bila jača, ali u svim tim htjenjima ima i razočarenja, padova, sumnji… Pazite, mlad čovjek je razvučen između dobra i zla, između vjere i nevjere, svi su tamo negdje, a ti gotovo sam. U takvom beznađu čvrst oslonac na Allaha i sabur rađaju ideju i inspiraciju. ‘Sve što te ne slomi, to te ojača’.“ ispričao nam je Harun ef. Šljivić.
Usljed navedenih okolnosti, da se zaključiti da je put jednog mladog čovjeka, sa vjerom u Boga i željom za službu u vjeri bio trnovit, težak, a ponekad u velikoj mjeri i neizdrživ.
Mehmed ef. je vrlo mlad, iz četvrtog razreda osnovne škole nastavio školovanje u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. U svojoj ranoj mladosti pokazao je i poseban afinitet prema sportu – fudbalu. Zaigrao je u Željezničaru, u prvom timu. Teško se bilo nositi sa zahtjevima kluba – treninzima, nastupima i redovnom nastavom u medresi. Ipak je prevagnula želja i potreba da se uspije u školovanju, odsluži vojni rok, osnuje porodica, a time i preuzimanje džemata kao osnovne dužnosti imama u prenošenju Allahova dina- emaneta, a time i bošnjačke tradicije. Odabrao je put svakodnevnice, spram puta (vjerovatnog) uspjeha i slave.
“Tradicija znači ostaviti mlađima u amanet sve dobre naslage prošlosti”
Naša tradicija i običaji su prije svega islamski, prema tome imam – efendija je nosilac vjere, tradicije, te to permanentno nosi i prenosi na sve članove svoga džemata. U tom poslu imamima su uveliko prvi pomagali visokomoralni i pobožni članovi džemata i porodice. Jedan od Mehmed efendijinih vjernih prijatelja i džematlija, Senaid Ključanin za efendijin doprinos zajednici kaže: „Ono što je svakako ostavio u emanet jesu brojne generacije koje su vjeske temelje stekle kod efendije Mehmeda, a to se ne zaboravlja, baš kao pravi učitelj u školi. Osim toga, ono što je jako bitno istaći, efendija Mehmed je, koliko ja znam, uspio prvi pokrenuti na nivou Medžlisa Kalesija da se poslije rata u džematu klanja tzv. beš-vakat, odnosno svih pet dnevnih namaza, što u nekim džematima na području Medžlisa ni dan danas ne postoji.“
Porodična vjerska tradicija
Mehmed efendijin otac Alija Šljivić je posebno bio neumoran u njegovanju vjere i tradicije kako bi obezbijedio uslove za njeno prenošenje na mlađe. U tom smislu je njegova borba da Mehmed ef, a kasnije i drugi iz porodice Šljivić upišu i završe medresu. To što je Mehmed ef. naučio i naslijedio od vjere i tradicije, to je permanentno i neumorno prenosio svojim džematlijama, komšijama i porodici. Poseban emanet je ustrajavanje u islamskom stilu života kompletne njegove porodice: od supruge, sinova, kćeri, unučadi…
Porodična tradicija na čelu sa Alijom, Mehmed ef. ocem, je bila tako jaka i upečatljiva tako da sve sile komunističkog režima nisu mogle ugasiti tu tradiciju i već serijal koji je započeo Mehmed efendija, nastavio njegov bratić Harun ef. Šljivić, za njim njegova djeca i djeca njegovog brata Jusufa, te još neki članovi porodice Šljivić i porodica u okruženju (komšiluku).
Više o porodičnoj vjerskoj tradiciji saznajem od moga sagovornika, Harun ef. Šljivića: „Djed Alija je bio preko dvije decenije aktivni muezin džamije Dubrave Donje. Obavljajući beš-vakat (pet dnevnih namaza) od otvorenja džamije Dubrave Donje 1976. godine, pa sve do poslije rata. Redovno je predvodio teravih namaz u zaseoku Šljivić-Hadžići… Djed Alija je enormno puno učio Kur’an i sa osnovom tvrdim da je bio skoro pa hafiz Kur’ana časnog, hatmu bi često učio za manje od dva dana.“. Efendijin otac, iako nije bio formalno obrazovan, vodeći se vjerskom i običajnom naukom svakodnevnice, uz to čitajući mnogo literature, polazeži od Kur’ana kao glavne knjige – vodilje, znao je mnogo o životu. U tome svemu leži mudrost koju stariji ljudi imaju kao blago u svome duhu, koju nijedna škola ni dan danas ne podučava.
Vjerska služba u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995)
Imami su na posebno težak način podnosili agresiju tamo gdje su agresori zatekli nespreman i neorganizovan bošnjački narod: masovna hapšenja, deportacije, a imame i političke aktiviste su najčešće odmah ubijali, palili ili odvodili u logore. Tamo gdje se bošnjački narod organizovao za odbranu, tu su formirane borbene jedinice, a imami su vrlo često bili u organizacionim štabovima i samim borbenim jedinicama. Mehmed ef. je služio u džematu Miljanovci, Medžlis islamske zajednice Kalesija, a agresor je zaustavljen upravo u Miljanovcima, na Bijeljevcu. Imami su uglavnom bili vjerni svom narodu, organizujući odbranu i razvijanje svijesti o potrebi istrajnosti odbrane Bosne i Hercegovine kroz svoj nastupe – hutbe. Mehmed ef. je časno svoj imamski posao obavljao u džematu na prvoj bobrenoj liniji, putujući pod stalnom opasnošću na relaciji Dubrave-Miljanovci, nijednog trenutka ne prekidajući vjersku pouku, pomažući prognanima, gladnima i nemoćnima, uz to stalno bodreći vojno sposobne da daju svoj puni doprinos. „Pričao mi je da mu je posebno teško padalo kad pogine neki od boraca predvoditi tu dženazu i imati dovoljno riječi utjehe za porodicu. Pogibije kako boraca, tako i civilnog stanovništva su bile česta pojava, a najviše se to ticalo imama.“, kaže Harun ef. Šljivić. Kad ratne prilike nisu dozvoljavale, dženaze bi se obavljale u noćnim terminima jer je glavnina džemata Miljanovci bila kao na dlanu agresorskim snagama stacioniranim na Visu i sličnim kotama. Kad god bi prijetila opasnost, džuma, bajram namaz, teravije i slično su se obavljali u Staroj džamiji Miljanovci ili na nekim posebno zaklonjenim terenima.
“Što se zapiše ostaje, što se pamti nestaje”- Bašeskija
Mehmed efendija je bio visokokarakterna ličnost, odlučan i ustrajan sa jasnom listom prioriteta, blage naravi kojom je zračio i unosio je smisao i svoj stil tamo gdje se pojavi i djeluje. Sa posebnim umijećem je rukovodio džematom koje se razvojem situacije podijelio u dva džemata: Sarači i Miljanovci. Odradio je časno i pošteno svoj imamski angažman, poučavajući Allahovom propisu, a na poslovima mualima je bio skoro pa nedostižan i neponovljiv – ostvarujući ogromne rezultate na polju vjerske pouke, prva mjesta na mektebskim takmičenjima, hatme – Kur’anu je podučio čitave generacije, svojim amelom doprinio da mnoga djeca iz njegovog džemata i okruženja upišu i završe najviše vjerske škole u našoj državi i inostranstvu. Tako ga je u džematu Miljanovci, u kome je zamalo proveo čitav radni vijek, naslijedio odnosno zamijenio njegov učenik Muamer ef. Kamerić. Džematlije će ga zasigurno pamtiti po njegovom mirnom i saburli karakteru, tolerantnosti i razumijevanju. „Ono što ću uvijek pamtiti kada se spomene ovaj veliki čovjek jeste ta tolerantnost prema svakome i velika doza sabura”, stoga Senaid Ključanin, džematlija koji se rado sjeća Mehmed efendijine službe, kaže: „Danas ste ga mogli vidjeti kako sjedi sa najuticajnijim mještanima i džematlijama u selu a već sutradan u mektebu znao je sa djecom igrati fudbala. Bio je izuzetno nenametljiv, do te mjere da sam mu i ja znao nekada reći da bi trebao biti energičniji prema nekima. Naravno tek sam kasnije shvatao da je i to bio dio njegove mudrosti u odnosu sa ljudima. Eto takav je bio naš efendija Mehmed Šljivić.“
Napomena: Članak je izvorno objavljen u publikaciji Baština sjeveroistočne Bosne (12. izdanje) u izdavaštvu Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa TK.
