Foto: Ultra.ba
„Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati.“
Dobili smo priliku da zavirimo u svijet čovjeka, koji zasigurno gleda srcem i čuje ono što drugi ne čuju, a njegov svijet se vrti oko pomoći i stvaranja boljih uslova za živote divljači i ptica, koje su njegova velika ljubav i strast. Draško Adamović, dipl. inž. poljoprivrede; član Ornitološkog društva „Naše ptice“ otvorio nam je prozor u svoj svijet, gdje smo dobili inspirativnu priču i lekciju iz humanosti, piše Ultra.ba.
Strastvenu ljubav za prirodom, konkretno životinjama, Draško je otkrio još u ranom djetinjstvu dok je kao dječak, kroz igru sakupljao i posmatrao insekte u teglicama, nalazio povrijeđene reptile, ptice, pa i sisare, koje je donosio i zbrinjavao ih u svom domu.
„Početak je, podrazumijeva se naravno, vezan za dječiju igru, koja je pokrenula zanimanje za odgajivačkim i zbrinjavajućim porivom, koji mi nije bio stran imajući u vidu sklonost za stočarski i farmerski način života, koji je blizak mojim roditeljima, pa samim tim i meni“.
Vodeći se instinktom i idući putem srca, Draško se sve više interesovao za prirodu i pojave, koje je zapažao u njoj. Na taj način nalazio je dosta nepoznanica u biologiji vrsta naših prostora, gdje je sa nekoliko prijatelja, sličnih interesovanja, organizovao samostalne projekte, koji su podrazumijevali mnogo istraživanja u divljini, što je doprinijelo i njegovom profesionalnom opredjeljenju.
Tako je postao istraživač populacija ptica u BiH s jedne strane, a s druge strane humanista, koji pomaže i zbrinjava otrovane, bolesne, ranjene i na bilo koji način povrijeđene divlje životinje koje nalazi na terenu.
„Na prvi pogled možda različite, te dvije opsesije/ljubavi su zapravo povezane više nego što se misli. Ukoliko znate za čim tragate, dugotrajni boravak u nekom staništu će vam pokazati sve prednosti i probleme s kojima se određena vrsta suočava. Potrebno je samo gledati i slušati malo dalje od sebe. Vodim se tim da su ptice pravi odraz, praktično ogledalo onoga što mi kao ljudska populacija radimo sopstvenom okruženju. Pojave kada ptica ima u većem broju ili ih nema, uopšte bi trebale bar malo da nas zainteresuju zašto je tako; koja karika u lancu je prekinuta, koja se poboljšala, šta da uradimo ili šta da ne uradimo, kako bi naraštaji iza nas imali priliku uživati u prizorima prirodnih ljepota.“
I dok su se mnogi radovali asfaltu ovaj zaljubljenik u prirodu i životinje trčao je pored rijeka, jezera, brda i šuma osluškujući zov životinja, koje su trebale njegovu pomoć.
„Pomažući povrijeđenoj životinji, koja nema mnogo izgleda da preživi u divljini, a najčešće je stradala ljudskim faktorom, ne mogu, a da bar ne skrenem pažnju o podizanju svijesti kod ljudi i o potrebi da štitimo svoje prirodno nasljeđe. Kada uradimo dobru stvar od nekog opšteg interesa, na neki način i sami sebi dajemo više satisfakcije i svrhe, jer kada neka povrijeđena životinja preživi i nastavi svoj prirodni ciklus zahvaljujući našem djelu, na kraju vam se zadovoljstvo dvostruko vrati, pogotovo ako se radi o trajno zaštićenim, rijetkim i ugroženim vrstama, kao u mojim slučajevima, onda su težina i važnost svega urađenog nekako značajniji“.
Draško je znao provesti na terenu i po 175 dana uzastopno, gdje prirodni zakoni i nisu baš predvidivi i konvencionalni, ne znajući u svakom trenutku šta predstoji, ali on je u tome našao suštinu svog proučavanja, naučio se strpljenju, prošao kroz razne izazove, ali ostao vjeran svojoj misiji izučavanja i pomaganja ugroženoj divljači.
„Životinje me svakim danom uče nečemu novom. Kad vidite koliko neka jedinka brani svoje leglo od predatora, koliko se neka druga bori da u minimalnim uslovima za hranjenje preživljava, koliko neka treća ranjena životinja pruža otpora da bi preživjela s neizvjesnim ishodom, meni je lako naučiti lekciju o posvećenosti, istrajnosti, nepokolebljivosti, borbenosti i neodustajanju“.
Draško vjeruje, da kada bi se poradilo na praktičnoj primjeni pravnih i zakonskih okvira i kada bi ljudi odgovornije i moralnije pristupili zbrinjavanju povrijeđenih životinja, pa i onih koje su trajno povrijeđene za koje smatra da treba izgraditi adekvatna trajna prihvatilišta, njegova misija bi uveliko bila olakšana.
“Nerijetko sam putovao stotine kilometara o sopstvenom trošku, da bi preuzeo neku ranjenu životinju. Ukoliko se radi o manjim povredama, jedinke se brzo pregledaju, tretiraju adekvatnom terapijom, obilježavaju ornitološkim prstenom za dalje praćenje i puštaju u prirodu. Katkad su neophodne operacije, koje sprovodim s kolegama iz veterinarskih ambulanti, a zavisno od postoperativnog perioda i ishoda briga može da traje duže, čak i trajno, pa nerijetko im je jedino prihvatilište moj dom.“
Ipak pozitivno je da Draško ne odustaje i da svoju misiju spašavanja divljači, njihove zaštite i zbrinjavanja svakako nastavlja.
„Nastavljam istraživanja, kako samostalna tako i u okviru Ornitološkog društva ,,Naše ptice” s kojima dijelim podatke. Trenutno radimo na izradi IWC-a ( Međunarodnog popisa močvarnih vrsta ptica ) čime proučavamo brojnosti vrsta na zimovanjima kod nas, a nakon toga je plan za pripremu autorske literature o vrstama ptica, koje sam dokumentovao na lokalitetu Banjaluke i okoline, a uporedo s navedenim ne odustajem od formiranja prihvatilišta za povrijeđene vrste sitne divljači i ptica za koje i dalje očekujem odgovor nadležnih ministarstava“.
Kratko smo provirili u Draškov svijet, koji ne poznaje granice plemenitosti i otkrili dio priče o čovjeku, koji “vidi samo srcem” zov divljine, mjesto na kojem vidimo njegovu humanost na djelu. Misija ovog heroja i njegovo neobično zanimanje i hobi pomijeraju granice i bilo bi dobro da svaki pojedinac nauči nešto iz njegovih postupaka.
„Suština mi je prikazati ljudima, da ne treba da idu daleko da bi vidjeli fenomenalne prizore u divljini, ali prije svega trebaju bar malo upoznati, uvidjeti probleme s kojima se divljač svakodnevno suočava, te sačuvati preostalo netaknuto prirodno nasljeđe; poštovati kodekse, imati takav pristup i svijest da prirodi moramo pomoći, trebamo je sačuvati za budućnost, jer kako kažu nismo je naslijedili od predaka nego posudili od potomaka“.
